Dijabetes – Smrtonosna Prevara

Dijabetes – Smrtonosna Prevara



Izvod iz magazina Nexus, Volume 11, Number 4 (Jun-Juli 2004)
PO Box 30, Mapleton Qld 4560 Australia. editor@nexusmagazine.com
Telefon: +61 (0)7 5442 9280; Fax: +61 (0)7 5442 9381
Vebsajt: www.nexusmagazine.com
Prevod: B.P.


Autor teksta: Thomas Smith
PO Box 7685
Loveland, CO 80537 USA
Email: Valley@healingmatters.com
Vebsajt: http://www.Healingmatters.com


Ukoliko ste dijabetičar i živite u Americi, sve su prilike da vam vaš doktor nikada neće reći da je većina slučajeva dijabetesa izlječiva. U stvari, ako u njegovoj blizini samo pomenete riječ “izlječenje”, sve su prilike da će se on naljutiti ili će postati iracionalan. Njegovo obrazovanje, koje je stekao na nekom medicinskom fakultetu, dozvoljava mu samo da upotrebljava riječ "tretman". Za njega, riječ “izlječenje” ne postoji. Dijabetes, u ovom svom sadašnjem epidemičnom obliku, je izlječiva bolest i bio je izlječiv tokom nekih 40 godina. Prema poslednjim podacima iz SAD, u 2001.g., od simptoma ove bolesti umrlo je 934550 Amerikanaca.(1)

Vaš doktor vam takođe neće reći da su se moždani udar, oba oblika, ishemični i hemoragični, srčane smetnje usljed neuropatije, kao i smetnje u cirkulaciji kod krvnih sudova srca, gojaznost, arterioskleroza, povišen krvni pritisak, povišen holesterol, povišeni trigliceridi, impotencija, oštećenja mrežnjače oka, otkazivanje bubrega, poremećaji u radu jetre, ciste na jajnicima, povišen šećer u krvi, kandidijaza, poremećaj metabolizma karbo-hidrata, sporo iscjelenje rana, poremećaji u metabolizmu masti, periferalna neuropatija, kao i mnogi drugi današnji zdravstveni poremećaji epidemijskih razmjera, nekada svrstavali u kategoriju simptoma dijabetesa.

Ukoliko obolite od dijabetesa i zavisite od tretmana tzv. ortodoksne ili klasične medicine, prije ili kasnije doći će do rapidnog pogoršanja jednog ili više simptoma ove bolesti. Danas je postala uobičajena praksa da se ovi simptomi tretiraju kao posebne, nezavisne bolesti, te se oni zasebno i tretiraju od strane doktora specijalista.

Tačno je to da neki od ovih simptoma mogu ponekad da potiču od drugih uzroka; međutim, takođe je tačno da je ova činjenica korištena kako bi se zamaskirala izvorna uloga dijabetesa i da bi se opravdale nedjelotvorne terapije tih simptoma. Epidemični oblik dijabetesa, tipa II, je izlječiv. Dok stignete do kraja ovog članka, vi ćete to saznati. Saznaćete i zašto se dijabetes rutinski ne liječi, kao i to kako se on može izlječiti. Možda ćete se i naljutiti kad vidite šta šačica pohlepnih ljudi neprestano čini cjelokupnoj medicinskoj zajednici i pacijentima koji su im ukazali svoje povjerenje.

Dijabetes Industrija

Današnja industrija dijabetesa je jedna masivna zajednica koja je neprestano rasla, korak po korak, sve od svog dubioznog nastanka početkom XX vijeka. U poslednjih 80 godina ona je ostvarila ogroman uspjeh u zataškavanju glasova onih koji pokušavaju da ukažu na ovu veliku prevaru u modernoj terapiji dijabetesa. Ona se već pretvorila u religiju a kao i svaka religija, ona uveliko zavisi od vijernikove vjere. Ona je toliko postala uspješna da se granici sa blasfemijom ukoliko se kaže da je, u većini slučajeva, ljubazni svećenik sa stetoskopom koji prominentno visi s njegovog vrata, ništa drugo do jedan šarlatan i prevarant. U većini slučajeva, on nikada nije izlječio ni jedan jedini slučaj dijabetesa u cijeloj svojoj medicinskoj karijeri. Finansijski i politički uticaj ove medicinske zajednice je skoro potpuno potčinio sebi orginalnu namjenu naših regulatornih agencija. Oni rutinski odobravaju smrtonosne i neefikasne lijekove koji su nedovoljno testirani. Bivši načelnik FDA (Američki Zavod za Zaštitu Zdravlja, prim. prev.), Dr Herbert Ley, u svom svjedočenju pred Senatom SAD, je rekao: "Ljudi misle da ih FDA štiti. To nije tačno. Ono što FDA radi i ono što ljudi misle da FDA radi, različito je kao dan i noć."(2)

Finansijski i politički uticaj ove medicinske zajednice dominira našom cijelom industrijom zdravstvenog osiguranja. Iako se to počinje da mijenja, u Americi je još uvijek teško naći zdravstveno osiguranje za poslodavce, koje pokriva alternativne medicinske tretmane. Ortodoksna medicina je standardna u svim američkim državama. Alternativna medicina nije. Na primjer, u 11 država postoji samo 1400 registrovanih naturopata u odnosu na 3.4 miliona registrovanih praktikanata klasične medicine u 50 država.(3) Generalno rečeno, samo dozvoljeni tretmani od strane registrovanih, kredibilnih praktikanata mogu da podliježu osiguranju. Kao posljedica toga, stvara se jedna posebna vrsta novca koja cirkuliše samo u okviru klasične medicinske i farmaceutske industrije. Ni jedna druga industrija u svijetu nije u stanju da utiče da obezbjedi takvu politiku ubjeđivanja ljudi da oni prihvate da plaćaju toliki dio svoje plate u obliku koji im ne dozvoljava da troše te pare na onaj način koji oni smatraju odgovarajućim.

Finansijski i politički uticaj ove medicinske zajednice potpuno kontroliše bukvano svaku publikaciju na temu dijabetesa u ovoj državi. Mnoge publikacije na temu dijabetesa su finansijski potpomognute reklamama za sredstva za lječenje dijabetesa. Ni jedan editor neće dozvoliti da se u njegovom magazinu objavi istina. To je i razlog zašto dijabetičari plaćaju samo jednu trećinu ili jednu četvrtinu cijene štampanja magazina na kojeg se oslanjaju za dobijanje tačnih informacija. Ostatak je nadomješten od strane ‘proizvođača dijabetesa’ koji imaju veliki komercijalni interes da spriječe dijabetičare u izlječenju svoje bolesti. Ukoliko tražite magazin koji govori istinu o dijabetesu, prvo pogledajte da li je pun reklama za promociju sredstava za terapiju dijabetesa.

Takođe, postoje i razna društva koja skupljaju donacije za istraživanje lijekova protiv raznih bolesti. Svake godine oni nas uvjeravaju kako se određeni lijek nalazi odmah tu, iza ugla - samo nam pošaljite još para! Neke od tih organizacija su jasno implicirane u tome da svojim savjetima upravo promovišu razvoj i napredak dijabetesa kod svojih vijernih pobornika. Na primjer, oni su žestoko zagovarali vrste ishrane,(4) koje su se potvrdile kao bezvrijedne,—kao što je to mogao da vidi svako ko ih se pridržavao. Oni su ismijavali korištenje glikemičnih tableta koje mogu prilično pomoći dijabetičarima. Oni su promovisali margarin kao zdrav za srce, dugo nakon što se saznalo da margarin uzrokuje dijabetes i doprinosi slabosti srca.(5) Ukoliko se ljudi ikada probude i prihvate tretman za dijabetes koji se skriva već 40 godina, ova društva će se ubrzo nakon toga raspasti. Međutim, sve do tada oni će uveliko da zavise od naše podrške.

Već 40 godina medicinska istraživanja nam sve jasnije pokazuju da je dijabetes jedno degenerativno oboljenje koje je direktno prouzrokovano od strane prehrambenih prerađevina koje su orjentisane ka stvaranju profita umjesto zdravlja. Iako se ove informacije mogu prilično lako naći u gomilama literature na temu medicinskih istraživanja, one nam u praksi ne stoje na raspolaganju. U svakom slučaju, te informacije nisu dostupne ni na medicinskim fakultetima gdje se obučavaju naši doktori-prodavači. Od sredstava koja uzrokuju našu današnju epidemiju dijabetesa veoma su prominentni - prerađene masti i ulja - koji se danas prodaju u supermarketima.

Prvi korak u liječenju dijabetesa je prestanak vjerovanja u laž da je dijabetes neizlječiv.

Istorija Dijabetesa

U 1922.g. tri kanadska nobelovca, Banting, Best i Macleod, spasili su život jednoj četrnaestogodisnjoj djevojčici u Glavnoj Bolnici u Torontu, uz pomoć injekcije insulina.(6) Kompanija Eli Lilly je dobila dozvolu za proizvodnju novog čudesnog lijeka dok se medicinska zajednica kupala u slavi dobro obavljenog posla. Negdje oko 1933.g. pojavile su se glasine o jednoj novoj i opakoj vrsti dijabetesa. Ta vijest je bila prezentirana od strane Joslyna, Dublina i Marksa, i objavljena u Američkom Žurnalu Medicinskih Nauka. U tom radu pod nazivom, "Proučavanja Diabetesa Mellitusa",(7) diskutovalo se o pojavi epidemije jedne nove bolesti koja je bila veoma slična dijabetesu iz ranih 20-tih godina, s tim što ova bolest nije reagovala na onaj čudesni insulin. Što je još gore, neki pacijenti su umirali nakon terapije insulinom.

Ta nova bolest postala je poznata kao "insulin-rezistentni dijabetes" jer se odlikovala povećanim nivoom šećera u krvi, kao kod dijabetesa, ali nije bilo pozitivne reakcije na terapiju insulinom. Mnogi doktori su imali prilično mnogo uspjeha u liječenju ove bolesti uz pomoć regulisanja ishrane. Između 1930 i 1940.g. mnogo toga je već bilo otkriveno o vezi između hrane i dijabetesa.

Dijabetes, koji je medu američkim stanovništvom bio zastupljen sa 0.0028% po glavi, početkom tog vijeka, do 1933.g. je skočio za 1000% i postao bolest s kojom su se mnogi doktori počeli da susreću.(8) Ta bolest je pod raznim imenima do 1990. godine zahvatila više od polovine američke populacije i onesposobila skoro 20% stanovništva.(9)

U 1950.g. medicinska zajednica se osposobila za određivanje nivoa insulina u krvi. Te analize su ubrzo pokazale da ova bolest nije bila klasični dijabetes; za nju je bio karakterističan normalan ili povišen nivo insulina u krvi. Problem je bio u tome što je insulin bio nedjelotvoran; on nije snižavao nivo šećera u krvi. Međutim, s obzirom da je ova bilest bila poznata tokom prošlih 20 godina kao dijabetes, ona je sada nazvana dijabetes tip-2. To je bilo iz razloga da bi se ona razlikovala od ranijeg tipa dijabetesa (tip 1), izazvanog usljed poremećene proizvodnje insulina od strane pankreasa.

Da su otkrića na polju ljudske ishrane zadržana i bila javno dostupna bar do nekih 60-tih godina, dijabetes bi sigurno bio smatran jednom izlječivom bolešću, a ne samo podložna terapiji. Umjesto toga, u 1950.g. otpočela je potraga za drugim čudesnim preparatom kojim će se tretirati problem dijabetesa tipa 2.

Liječenje vs Tretman

Taj novi, čudesni medicinski preparat trebao je da bude djelotvoran, kao insulin, ublažavajući nepoželjne simptome ove bolesti, ali ne i djelotvoran u smislu otklanjanja njihovog uzroka tj. izlječenja te bolesti. Tako bi ga pacijent morao koristiti sve do kraja svog života. On bi takođe morao da ispunjava uslove za patentiranje tj. ne bi se smjelo raditi ni o kakvoj prirodnoj supstanci jer se one kao takve ne mogu patentirati. Kao insulin, on je trebao da bude i veoma profitabilan. Obavezne vladine regulacije bi bile potrebne kako bi se stimulisali doktori da propisuju taj preparat. Eksperimenti koji su potrebni da se obave kako bi se dobile vladine dozvole, biće veoma skupi, kako bi se spriječila pojava drugih neodobrenih preparata, kao i konkurencija.

Takvo je porijeklo klasičnog medicinskog protokola “tretiranja simptoma”. Ponašajući se tako, farmaceutske kompanije i doktori mogu veoma dobro prosperirati u tom biznisu, a pacijenti se pri svemu tome ne liječe, nego im se samo privremeno kontrolišu, odnosno ublažavaju posljedice te bolesti. I ne samo to, prirodni preparati koji su u stanju da stvarno izlječe ovo oboljenje, moraju se potisnuti, odnosno, izbaciti iz upotrebe i zataškati. Što su oni djelotvorniji utoliko više napora će biti uloženo u njihovo eliminisanje dok će njihovi proponenti i promoteri biti hapšeni pod optužbom da su šarlatani. Nakon svega, ne može se dozvoliti pojava kojekavih jeftinih i djelotvornih prirodnih medicinskih preparata na monopoliziranom tržištu koje je specifično dizajnirano za tretman simptoma a ne liječenje uzroka bolesti.

Prirodne supstance su često sposobne da stvarno liječe bolesti. To je upravo i razlog zašto se koriste zakonske poluge kako bi se te prirodne supstance, koje su često mnogo efikasnije od sintetičkih medicinskih preparata, izbacile sa tržišta i upotrebe, a u vezi s tim, riječ - “liječenje” se izbacuje iz medicinskog riječnika. Tako je miniran i koncept slobodnog tržišta kada se o medicini radi. Sada je već jasno da se riječ “izlječenje” pod pritiskom zakona mora izbacivati iz upotrebe. FDA ima sveobuhvatne Orvelovske zakonske regulacije koje zabranjuju koristenje riječi “izlječenje” u vezi sa bilo kojom konkurentnom supstancom koja se ne koristi u sklopu klasične medicine. To je upravo iz razloga što mnoge prirodne supstance mogu ne samo da liječe nego i da spriječe bolesti a to je riječ od koje se najviše plaše farmacutske kompanije i klasična medicina zajednica.


Komercijalna Vrijednost Simptoma

Nakon što je razvojnom politikom proizvodnje lijekova pažnja preusmjena sa liječenja bolesti na ublažavanje njihovih simptoma, postalo je neophodno da se smisli i novi način za plasman medicinskih preparata. To je i učinjeno u 1949.g. usred epidemije insulin-rezistentnog dijabetesa.

Tako je, u 1949.g. američka medicinska zajednica re-klasificirala simptome dijabetesa(10) zajedno sa simptomima mnogih drugih oboljenja u - zasebne bolesti. Nakon te re-klasifikacije uspostavljena je jedna nova dijagnostička osnova, tako da su konkurentne medicinske specijalističke grupe brzo iskoristile ovu priliku, te se svaka od njih pozabavila onom grupom simptoma za koju se smatrala nadležnom. Tako su kardiolozi, endokrinolozi, urolozi, internisti, i mnogi drugi specijalisti počeli da tretiraju one simptome koji su spadali u njihov domen. Pošto su se istinski uzroci ove bolesti počeli ignorisati, tako se potpuno odvratila pažnja i od bilo kakvog izlječenja.

Slabost srca, na primjer, koja se prije smatrala čestom posljedicom dijabetesa, sada je postala posebna bolest koja nema nikakve veze sa dijabetesom. Doduše, bilo je moderno razmišljati u smislu da dijabetes “povećava rizik za kardio-vaskularna oboljenja”. Uzročna uloga poremećenog sistema za kontrolu nivoa šećera u krvi kod slabosti srca, potpuno je zanemarena.

U skladu sa ovom novom medicinskom paradigmom, nijedan od tretmana, koje nude ovi specijalisti za srce, ne može stvarno da izliječi bolesti srca niti je namjenjen za njihovo liječenje. Na primjer, pacijenti koji se podvrgnu operaciji bajpasa na srcu, u prosjeku žive nakon nje 3 godine, što je skoro isto kao i u slučaju onih koji se nisu podvrgli nikakvom hirurškom zahvatu.(11)

Danas, više od pola ljudi koji žive u Americi pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Na samom svom početku, ta bolest je bila doktorima dobro poznata kao dijabetes tip-2, insulin-rezistentan dijabetes, dijabetes odraslih osoba, ili nešto rjeđe kao hiperinsulinemija.
Prema podacima Američkog Društva za Oboljenja Srca, skoro 50% Amerikanaca pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Jedna trećina populacije SAD je pretjerano gojazna dok polovina stanovništva ima višak kilograma. Dijabetes tip 2, koji je takođe smatran oboljenjem odraslih ljudi, sada se redovno javlja i kod šestogodišnje djece.

Mnoge degenerativne bolesti mogu se direktno povezati sa poremećajima rada endokrinog sistema. To oboljenje je, 30-tih godina, doktorima bilo veoma dobro poznato kao Insulin-rezistentan dijabetes. Osnovni uzrok ovog oboljenja je poremećaj u regulaciji nivoa šećera u krvi usljed djelovanja štetnih masti i ulja. Ovo oboljenje se dalje komplikuje ukoliko dođe do nedostatka nekih esencijalnih supstanci koje su potrebne tijelu kako bi ono izašlo na kraj sa posljedicama metabolizma ovih otrova.

Nisu sve masti i ulja iste. Neke od njih su zdrave i korisne; mnoge od njih, koje normalno nalazimo u prodavnicama, su otrovne. Njihov zdravstveni značaj se ne nalazi u smislu njihove podjele na nezasićene i zasićene, kako industrija masti i ulja želi da vjerujemo. Mnoga zasićena ulja i masti su veoma korisni; mnoga nezasićena ulja su veoma otrovna. S aspekta njihovog zdravstvenog značaja, veoma važno je da napravimo razliku između prirodnih i prerađenih, odnosno, sintetizovanih. Reklamiranje ovih proizvoda je veoma nepošteno od strane industrije za preradu masti i ulja. Njihova propagandna kampanja ima za cilj stvaranje tržišta za jeftine otpatke, kao što su ulja od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice. Kad bi javnost bila informisana i svjesna, ova ulja se uopšte ne bi ni smjela pojaviti na tržištu, a onda bi u SAD i drugim državama u svijetu, - sigurno bilo i mnogo manje dijabetesa.

Epidemiološka veza za životnim stilom čovjeka

Jos 1901.g. učinjeni su prvi veći pokušaji da se proizvedu i prodaju prehrambeni proizvodi uz pomoć automatizirane fabričke mašinerije jer je uviđeno da se na tom polju može ostvariti jedan enorman profit. Većina tih ranih pokušaja je propalo jer su ljudi sumnjali u valjanost hrane koja nije bila svježa i koja nije stizala direktno sa farmi, a i sama tehnologija prerade je bila prilično loša. Sve dok je životni standard ljudi bio na visini, ovakvi proizvodi nisu imali uspjeha. Kompanija Crisco,(12) je u jednom navratu pokušala da promoviše jedan od takvih vještačkih produkata, tako što ga je besplatno dijelila američkim domaćicama kako bi zadobila njihovo povjerenje i počeli da ga koristi umjesto uobičajene svinjske masti.

Kada je margarin bio izbačen na tržište, njemu su se žestoko suprostavile mnoge američke države u kojima je bila razvijena mliječna industrija. Kada je 30-tih godina došlo do tzv. “velike depresije”, margarin kompanije Crisco kao i neki drugi rafinirani i hidrogenizirani proizvodi uspjeli su da prodru na američko tržište hrane. Otpor mliječne industrije uvođenju margarina u prehranu se skoro ugasio tokom Drugog Svjetskog Rata, jer nije bilo dovoljno putera za potrebe civilnog stanovništva i vojske.(13) Tada je mliječna industrija izgubila podršku i jednostavno se morala pomiriti s tim da podijeli tržište, te se okrenula ka snabdijevanju vojske. Ulje od lana i riblje ulje, koji su se uobičajeno mogli naći u prodavnicama i koji su normalno bili dio prehrane stanovništva prije pojave dijabetesa, nestala su sa polica u trgovinama. Kompanija Archer Daniels Midland je bila poslednji proizvođač lanenog ulja, a sa svojom proizvodnjom je prestala u 1950. godini.

Nešto kasnije, jedna od masti koje su ostale i koje su bile istinski zdrave, bila je podvrgnuta jednoj masovnoj medijskoj dezinformativnoj kampanji i prikazana kao zasićena mast koja je izazivala oboljenje srca. Kao rezultat toga, ona je bukvalno morala da nestane sa polica prodavaonica. Tako je kokosovo ulje izbačeno iz prehrane i zamijenjeno uljima od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice.(14) Naši roditelji, bake i djedovi nikada ne bi zamijenili ono lijepo i zdravo kokosovo ulje za ovaj jeftini otpadni materijal koji se danas koristi. Kratko nakon ovog uspješnog medijskog rata, američki narod je izgubio rat za ulje. Tokom mnogih godina, kokosovo ulje je bilo naše najefikasnije prehrambeno sredstvo za kontrolu težine. Istorija ovog studioznog narušavanja čistoće naših prehrambenih proizvoda potpuno je paralelna sa porastom epidemije dijabetesa i ta hiperinsulinemija je sada veoma zastupljena ne samo u Americi, nego i cijelom svijetu. Drugi korak u liječenju ove bolesti je prestank vjerovanja u laži da su naši prehrambeni proizvodi zdravi i hranljivi.

Priroda ove bolesti

Dijabetes se označava kao nesposobnost tijela da pravilno metabolizira karbohidrate. Njegov glavni simptom je visoki nivo glukoze u krvi. Dijabetes tip 1, nastaje kao posljedica nedovoljne proizvodnje insulina od strane pankreasa. Dijabetes tip 2, nastaje usljed nedjelotvornosti insulina. U oba ova slučaja nivo glukoze u krvi ostaje povišen. U slučajevima nedovoljne količine insulina ili njegove nedjelotvornosti, nivo šećera u krvi se ne može održavati unutar normalnih granica. U slučaju Dijabetesa tipa 2, visok nivo šećera je praćen sa jednim hronično visokim nivoom insulina, kao i ozbiljnim endokrinim poremećajima.

Nedjelotvorni insulin se nimalo ne razlikuje od djelotvornog insulina. Njegovo nedjelotvornost leži u nesposobnosti ćelija da adekvatno reaguju na njega. Ne radi se ni o kakvom biohemijskom nedostatku samog insulina. Odatle proističe da se ovdje radi o jednom oboljenju koje ima odraza na skoro svaku ćeliju, od oko 70 triliona njih, u tijelu čovjeka. Sve ove ćelije zavise od hrane koju mi jedemo, odnosno, hranljivih materija koje su im potrebne za njihov rad, obnovu i održavanje. Klasifikacija dijabetesa kao jednog poremećaja u metabolizmu karbohidrata je jedna tradicionalna klasifikacija koja potiče iz početka 19-tog vijeka kada se veoma malo toga bilo poznato o metaboličkim poremećajima.(15) Danas, kada znamo mnogo više o ovim procesima, mnogo više bi odgovaralo da definišemo dijabetes tip-2 kao jedan poremećaj u metabolizmu masti i ulja. Taj poremećaj se manifestuje nedjelotvornošću insulina i konsekventnim poremećajima u metabolizmu karbohidrata. Ova zaostavština iz 19-tog vijeka još uvijek doprinosi stvaranju konfuzije u vezi ove bolesti.

Tako, dijabetes tip-2, i njegovi rani hiperinsulinemični simptomi predstavljaju simptome cjelokupnog organizma koji se manifestuju usljed nesposobnosti ćelija da metaboliziraju glukozu, kako treba. Svaka ćelija tijela, iz razloga koji postaju jasniji, zatiče se u jednoj situaciji kada ona nije više u stanju da preuzima glukozu iz krvi i transportuje ju u svoju unutrašnjost. Glukoza tako ostaje u krvotoku, skladišti se u obliku masti ili glikogena u tijelu, ili biva izbačena iz organizma uz pomoć mokraće. Kada se insulin veže za receptor na memebrani jedne ćelije, on onda prouzroku u njoj jednu kompleksnu seriju biohemijskih reakcija. To onda podstiče jednu vrstu molekula-transportera glukoze koji su poznati pod imenom GLUT4 da napuste svoje parkiralište koje je smješteno unutar ćelije i otputuju do unutrašnje površine njene plazmatske membrane.

Kad stignu do membrane, oni onda migriraju do jednog područja unutar nje koje se naziva kaveole.(16) Tamo oni uz pomoć jedne druge serije biohemijskih reakcija identifikuju molekule glukoze, kače ih za sebe i transportuju u unutrašnjost ćelije uz pomoć jednog procesa koji se naziva endocitoza. Kada se nade unutar ćelije, glukoza onda postaje gorivo koje prilikom svog sagorijevanja u mitohondrijama oslobađa energiju koja se koristi za pogon svih ćelijskih aktivnosti. Tako ovi GLUT4 transporteri smanjuju količinu glukoze u krvi preuzimajući je iz nje i transportujući je u ćelije tijela.

Mnoge molekule koje se nalaze na ovom putu za transport glukoze su lipidi; to znači, oni su masne kiseline. Jedna zdrava ćelijska membrana za koju sada znamo da igra aktivnu ulogu u transportu glukoze, sadrži i jednu supstancu tzv. komplement cis-tipa w=3 nezasićene masne kiseline(17) čija je uloga da naprave ćelijsku membranu tečnijom, odnosno, ‘klizavom’. Kada ove cis-masne kiseline postanu hronično nedostupne usljed naše loše ishrane, onda se njihova nestašica u ćelijskoj membrani nadomijesta uz pomoć kratkolančanih i srednjelančanih zasićenih masnih kiselina. Prisustvo ove vrste masnih kiselina dovodi do toga da ćelijska membrana postane čvršća i ljepljiva što onda ometa normalan transportni mehanizam koji se odvija kroz nju.(18)

Tako, u nedostatku dovoljnih količina masnih kiselina tipa cis omega 3 u našoj ishrani, smanjuje se pokretljivost transportera GLUT4, mijenja se biohemijska struktura ćelije a nivo glukoze u krvi ostaje povišen.

Na drugim mjestima u tijelu, pankreas stvara povećanu količinu insulina, jetra prizvodi mast od suvišnog šećera, masne ćelije skladište suvišnu mast, mokraća se stvara u većim količinama, količina ćelijske energije postaje nedovoljna da bi se obavljale normalne tjelesne aktivnosti i dolazi do poremećaja cjelokupnog endrokrinog sistema. Na kraju dolazi do otkazivanja rada pankreasa, prekomijernog rasta tjelesne težine, te se počne da stvara jedno stanje u čovjekovom organizmu koje je poznato kao - dijabetička kriza.

Klasični medicinski tretman

Nakon što se uspostavi dijagnoza dijabetesa, moderna klasična medicinska terapija sastoji se ili od oralnih hipoglikemičnih preparata ili od insulina.

Oralni hipoglikemični preparati

Oralni hipoglekemični preparati su uvedeni u 1955. godini. Prema njihovom biofizičkom načinu djelovanja, ovi preparati se dijele na pet klasa.(19) Te klase su: bigvanidi; inhibitori glukozidaze; meglitidinidi; sulfonilureaze; i tiazolidindioni. Bigvanidi snižavaju nivo šećera u krvi na tri načina. Oni sprečavaju njegovo normalno lučenje od strane jetre tj. iz njenih skladišta glikogena, koče apsorpciju glukoze iz crijeva, iz hranom unesenih karbohidrata, a tvrdi se da oni povećavaju i periferno preuzimanje glukoze.

Inhibitori glukozidaze su napravljeni tako da blokira encim amilazu, koju stvara pankreas, i koji normalno igra jednu veoma važnu ulogu u probavi karbohidrata. Prema toj teoriji, ukoliko se blokira probava karbohidrata, onda ne može doći ni do povećanja količine šećera u krvi.

Meglitinidi su stvoreni tako da stimulišu pankreas na proizvodnju insulina kod pacijenata koji vjerovatno već imaju povišen nivo insulina u njihovoj krvi. Samo u rijetkim slučajevima doktori mjere nivo insulina. Ovi preparati se veoma često stvarno prepisuju bez prethodne provjere i znanja o nivou insulina u krvi. Činjenica da povećana količina insulina može da bude isto tako stetna kao i povećana količina šećera, uveliko se ignoriše.

Sulfonilureaze su samo još jedan stimulans čija je svrha da podstiče proizvodnju insulina. Doktori rijetko kada određuju nivo insulina u serumu prije nego što propišu ove preparate. Oni se često propisuju ljudima koji pate od dijabetesa tip-2, od kojih većina već ima povišen i nedjelotvoran insulin. Ovi preparati su poznati po tome izazivaju hipoglikemiju kao jedan sporedni efekat.

Tiazolidindioni su poznati po tome što uzrokuju rak jetre. Jedan od njih, Rezulin, bio je odobren u SAD uz pomoć odredenih političkih mahinacija, međutim, u Velikoj Britaniji je odbijen zbog toga što je već bilo poznato da on izaziva rak jetre. Doktor koji je bio odgovoran za njegovo odobrenje u FDA, odbio je da to učini. Tek nakon što je on smijenjen, Rezulin je odobren od strane jednog poslušnijeg službenika ove organizaćije. Ovaj preparat je ubio preko stotinu pacijenata i onesposobio mnogo više njih, prije nego što je dobijena bitka za njegovo povlačenje sa tržišta. Rezulin je trebao da stimuliše preuzimanje glukoze iz krvi od strane perifernih ćelija i da blokira normalno lučenje glukoze od strane jetre. Politika u vezi plasmana ovog preparata na tržište kao i njegovo zadržavanje na tržištu toliko dugo vremena, nije sasvim jasna.(20) U aprilu 2000.g. počeo je sudski proces koji bi trebao da rasvijetli pozadinu svega toga.(21)

Insulin

Danas, insulin se propisuje za oba tipa dijabetesa. Insulin u obliku injekcija zamjenjuje insulin kojeg tijelo nije više u stanju da proizvodi. Naravno, dok je ovaj tretman potreban da bi se očuvao život onih koji pate od dijabetesa tipa-1, njegova upotreba kod onih koji boluju od dijabetesa tipa-2 je veoma diskutabilna. Veoma je bitno za naglasiti da ni insulin niti bilo koji drugi oralni hipoglikemični preparat nemaju nikave veze sa liječenjem nekog od ova dva tipa dijabetesa. Prognoza koja ide zajedno sa ovim klasičnim tretmanom podrazumijeva postepeno pogoršavanje opšteg zdravstvenog stanja pacijenata i preuranjena smrt usljed otkazivanja srca ili bubrega; ili otkazivanja nekog drugog vitalnog organa.

Alternativni Medicinski Tretman

Treći korak ka izlječenju od ove bolesti podrazumijeva informisanost o tome kako preduzeti alternativne mjere koje su bazirane na dobroj i poštenoj nauci. Efikasan tretman koji direktno vodi do izlječenja, danas je dostupan za neke dijabetičare koji boluju od dijabetesa tipa-1, i mnoge koji boluju od dijabetesa tipa-2. Oko 5% od svih dijabetičara pati od dijabetesa tipa1, dok 95% njih ima dijabetes tipa-2.(22) Gestacioni dijabetes je jednostavno obični dijabetes, ukoliko od njega oboli žena za vrijeme trudnoće.

Jedna alternativna metodologija za liječenje dijabetesa tipa1 razvijena je u nekim modernim bolnicama u Madrasu, u Indiji a nekoliko studija koje su do sada sprovedene potvrđuju efikasnost ove metode.(23) Tu se radi o obnavljanju funkcije beta ćelija pankreasa, tako da pankreas moze opet početi sa proizvodnjom insulina. Ovaj pristup se pokazao efikasan u preko 60% slučajeva od svih pacijenata na kojima je bio sproveden. Najveća komplikacija leži u tome da li su u organizmu pacijenta još uvijek prisutni isti oni antigeni koji su doveli do autoimunog unistenja beta ćelija. Ukoliko jesu, onda je izlječenje manje vjerovatno. Iz razloga koje smo već naveli, ova metodologija se sigurno neće pojaviti u SAD u skoroj budućnosti. Cilj svakog efikasnog alternativnog tretmana je popravljanje i ponovno uspostavljanje vlastitog tjelesnog mehanizma za kontrolu šećera u krvi. Poremećaji u radu ovog mehanizma vremenom se manifestuju sve većim brojem različitih simptoma pogoršanog zdravlja, čiji klasični medicinski tretman donosi enorman profit industriji dijabetesa.

Za liječenje dijabetesa tipa-2, koraci su sljedeći:(24)

• Popravak stanja poremećenog mehanizma za kontrolu šećera u krvi. To se čini jednostavno tako što se iz ishrane izbacuju veoma lijepo upakovana ali otrovna ulja koja nalazimo na policama supermarketa. Njih moramo zamijeniti čistim, zdravim i korisnim masnoćama. To podrazumijeva konzumiranje samo lanenog, ribljeg ulja i povremeno ulja od jetre bakalara, sve dok se nivo šećera u krvi ne počne da stabilizuje. Onda možemo u ishranu ubaciti puter, kokosovo ulje, maslinovo ulje i čiste masti životinjskog porijekla. Čitajte naljepnice; prestanite sa konzumiranjem jeftinih ulja, čak i kada su ona zastupljena u prehrambenim prerađevinama ili u hrani u nekom restoranu. Dijabetičari hronično pate od nedostatka minerala; tako da oni moraju da ih nadomjeste u obliku mineralnih dodataka ili kvalitetnih tableta širokog spektra.

• Manuelna kontrola šećera u krvi za vrijeme oporavka. Pod medicinskim nadzorom postepeno se prekida korištenje oralnih hipoglikemičnih preparata zajedno sa svim ostalim preparatima koji su propisani za svrhu kontrolisanja njihovih sporednih efekata. Uspostavi prirodnu kontrolu šećera u krvi uz pomoć glikemičnih tableta, čestog konzumiranja hrane u malim obrocima (uključujući hranu bogatu biljnim vlaknima), rednovnih vježbi nakon jela i potpunog izbjegavanja svih šećera uz korištenje netoksičnih zaslađivača (aspartam i slične preparate ni u kom slučaju koristiti!!!).(25) Alkohol treba izbjegavati sve dok se šećer ne stabilizuje u normalnim granicama. Njega treba redovno mjeriti i istovremeno voditi jedan medicinski dnevnik u koji treba bilježiti sve te podatke.

• Ponovno uspostavljanje pravilne ravnoteže zdravih ulja i masnoća nakon što ponovo proradi prirodni tjelesni mehanizam za kontrolu šećera u krvi. Sve jeftine i toksične masnoće i ulja moramo za stalno odstraniti iz naše ishrane, kao i hranu iz restorana koja ih sadrži. Kada mehanizam za kontrolu šećera ponovo pravilno proradi postepeno ćemo uvoditi u našu ishranu ostale zdrave namirnice a istovremeno nastaviti sa provjeravanjem kako se one odražavaju na nivo šećera u krvi. Sve te podatke moramo bilježiti u naš medicinski dnevnik.

• Nastavljanje programa sve dok se takođe ne uspostave normalne vrijednosti insulina u krvi, nakon što se nivo šećera počinje da stabilizira u normalnim granicama. Kada nivo šećera padne na jedan normalan nivo, pankreas će postepeno prestati da prekomijerno proizvodi insulin. Ovaj proces tipično traje malo duže i on se mora kontrolisati tako što ćemo preko svog doktora u nekoliko navrata poslati uzorke krvi na analizu da bi se odredio nivo insulina u serumu. Lijepo je to kada je nivo šećera u krvi u normalnim granicama; a još je ljepše kada se to ostvari bez suvišnog insulina u našem krvotoku.

• Popravak kolateralne štete koju je uzrokovala bolest. Oštećenja krvnih sudova koja su izazvana hroničnim povišenjem nivoa glukoze sama će se zalječiti bez nekon svjesnog napora s naše strane. Takođe će se i posljedice retinopatije (oštećenja mrežnjače oka, prim. prev.) i periferne neuropatije obično same sanirati. Međutim, kada sitni kapilari u bubrežnoj opni počnu da ‘cure’ usljed hroničnog povećanja glukoze, bubreg pokušava da to kompenzira stvarajući ožiljačno tkivo kako bi ono to spriječilo. Ti ožiljci ostaju nakon što se dijabetes izlječi, jer se čini da bubreg nije u stanju da sam popravlja oštećenja na sebi.

Upozorenje… kada se razvije retinopatija može doći do iskušenja da se taj problem riješi uz pomoć laserske hirurške intervencije. Ta tehnika uz pomoć korištenja lasera zaustavlja krvarenja na mrežnjači stvarajući ožiljno tkivo tamo gdje dolazi do ispuštanja krvi. To ožiljno tkivo može da spriječi normalno iscjeljenje sitnih kapilara oka, nakon što se dijabetes izliječi. Liječenjem dijabetesa umjesto pokušavanjem rješavanja problema uz pomoć lasera povećavaju se šanse da se oštećenja na očima potpuno iscijele. Međutim, ukoliko se napravi hirurška intervecija laserom, onda će ožiljci koji ostaju nakon nje komplikovati potpuno ozdravljenje očiju. Oštećenja krvnih sudova koja su nastala usljed jednog dugogodišnjeg povećanja količine šećera i insulina, kao i proliferacije kandide (candida, - gljivica, prim. prev.) u krvotoku, polako će se otkloniti uz pomoć poboljšane ishrane. Međutim, ponekad potraje nekoliko godina da se oštećenja na arterijama uspješno saniraju uz pomoć oralnih celata. Oštećenja na arterijama se mnogo brže mogu sanirati intravenoznom terapijom celatima.(26) Ono što se može napraviti za nekoliko godina samo uz pomoć ispravne ishrane, može se učiniti za nekih 6 mjeseci uz pomoć intravenozne terapije i efekasno je u preko 80% slučajeva. Iz očiglednih razloga, nemojte očekivati od doktora da će se oni složiti s tim, pogotovo ako se radi o kardiolozima.

Period Oporavka

Prognoza obično podrazumijeva jedno brzo ozdravljenje od ove bolesti i obnavljanje normalnog zdravlja i energije, za nekoliko mjeseci do godinu dana ili više. Dužina tog vremena uveliko zavisi od toga koliko dugo je bolest trajala. Za one koji brzo reaguju nakon otkrivanja ove bolesti, i odmah preduzmu odgovarajuće mjere, radi se o periodu od par mjeseci ili manje. Za one koji boluju od ove bolesti tokom jednog dugogodišnjeg perioda, vrijeme liječenja može potrajati do godinu dana ili više. Tako, postoji mnogo razloga da se počne sa liječenjem ove bolesti odmah nakon što se ona otkrije.
Do ovog momenta kada ste došli do kraja ovog članka i ukoliko smo mi uspjeli da pravilno objasnimo ovu našu epidemiju dijabetesa, vi bi trebali da znate kakvi su njeni uzroci, kakva je pozadina klasičnog medicinskog tretmana, i zašto dijabetes predstavlja jednu nacionalnu i internacionalnu sramotu. Ono što je još važnije, vi ste sada upoznati sa jednim programom uz pomoć kojeg svako može da pomogne samom sebi i koji otkriva jedan veliki potencijal za stvarno izlječenje ove bolesti.

ŠTA (NE) TREBA ZNATI O NASTANKU I LEČENJU RAKA

Piše Dr. Ivona Živkov

Savremena medicina, ne samo da zna tačno kako nastaje rak, već zna i da ga veoma efikasno eliminiše i to bez ubijanja zdravih ćelija, bez slabljenja imunog sistema i bez odsecanja delova tela. Ali, surova je istina da se već decenijama, najviše u SAD, al I kod nas u Srbiji, proganjaju i šikaniraju svi istraživači i lekari koji su uspeli da naprave lekovitu formulu protiv raka. O tome se , naravno, u vodećim medijima ne piše. Tek sa Internetom dobili smo neke informacije o njihovoj borbi i stradanju, o perfidnoj represiji i smicalicama koje im podmeće Američka Federalna Agencija za hranu i lekove (FDA) kako bi sprečila da njihovi metodi I tretmani stignu do obolelih. Možda "nema dokaza" da alternativna medicina leči, ali ima mnogo dokaza da konvencionalna sakati i ubija. Neka zato svako razmišlja svojom glavom pošto pročita šta se sve o raku danas zna.

Tumor je simptom raka i on uopšteno govoreći ne ugrožava život pacijenta (osim u slučajevima kad se nalazi na mestu gde ugrožava vitalne funkcije). Ono što predstavlja opasnost je širenje raka (metastaza). Širenje raka može zaustaviti samo imuni sistem organizma. Primenom hemoterapije i zračenja slabi se imuni sistem. Ovaj stav izneo je još sedamdesetih godina prošlog veka Dr Filip Binzel. U svojoj knjizi "Skrivena istina o raku", doktor Keiči Morišita kaže sledeće: "Ako krv proizvede mnogo kiselije stanje, onda viškovi te kiselosti moraju negde u organizmu da se odlože. Ako se ovaj nezdrav proces nastavlja godinama, ovi delovi tela (deponije kiseline) postaju previše kiseli i njihove ćelije počinju da umiru. Druge ćelije u pogođenom područiju mogu preživeti, ali postaju nenormalne. Njih nazivamo malignim. One ne odgovaraju na moždane komande. Takve ćelije se umnožavaju bez kontrole i to stanje se naziva kancer" .

"Moderna medicina u SAD tretira ove ćelije kao da su bakterije ili virusi. Oni koriste hemoterapiju, zračenje i hirurgiju da bi lečili kancer. Ali ni jedan od tih tretmana neće pomoći ako kisela sredina ostaje", zaključuje doktor Morišita. Do istog ili sličnog zaključka je došlo mnogo istraživača, često u isto vreme, a na različitim mestima, potpuno nezavisno jedan od drugog. I to je logično, jer se sa napretkom biohemije dolazilo do novih saznanja o funkcionisanju ćelije. Rak je elektro-biohemijski poremećaj koji nastaje na nivou ćelije i sve alternativne terapije usmerene su ka tom cilju - uspostavljanju pravilnog elektro-hemijskog procesa, ne samo u kanceroznoj ćeliji, već i u čitavom organizmu. Samo tako može se sprečiti recidiv i eventualna metastaza (širenje raka).

ZAŠTO NASTAJE KANCER?

Život je posledica složenog elektro-bio-hemijskog procesa koji se odigrava u čitavom organizmu i svakoj ćeliji. Ovaj proces je na ćelijskom nivou tačno programiran za svaku ćeliju. Sve ćelije u organizmu zato moraju biti solidarne i precizno odrađivati ono što im je biološkim programom naloženo. Po tom programu ćelije se stalno dele i umiru. Na njihovo mesto dolaze nove ćelije. Recimo, nakon loma kosti specijalne ćelije (nalik trofoblastnima) se pretvaraju u koštane ćelije, umnožavaju se kako bi popunile sva oštećenja na mestu preloma i kada posao završe- prestaju sa umnožavanjem i umiru. Ukoliko ove ćelije ispadnu iz programa, one ne prime poruku da je posao završen i nastvljaju da se umnožavaju. Takve ćeilje se zatvaraju za sve poruke i ne primaju instrukcije koje se elektro-biohemijski prenose kroz čitav organizam - da treba da umru. Odstupanje od programa stvara "neposlušnu" ćeliju koja svojim nekontrolisanim ponašanjem može da napravi haos u čitavom organizmu i da ga tako poremeti, da sam organizam na kraju umre. To su kancerozne ćelije koje se ponašaju nesolidarno, razmnožavaju se nepotrebno i prekomerno, otimaju hranu drugim ćelijama i odbijaju da izumru u skladu sa programom-što se naziva apoptoza. Ljudi oboleli od raka zapravo umiru od neuhranjenosti. Razlozi za nastanak ove neposlušnosti su poremećaji u složenom elektro-biohemijskom procesu, odnosno narušavanje neophodnog metaboličkog balansa. Dakle, kancer je poremećaj metabolizma. DO OVOG POREMEĆAJA DOLAZI USLED DELOVANJA RADIOAKTIVNIH ČESTICA I TOKSIČNIH SUPSTANCI U VAZDUHU I HRANI KOJE ĆELIJA NE PREPOZNAJE KAO OPASNE, A UNESE IH U SEBE.

Izlaganje Suncu ne remeti metabolizam - to je svakom jasno. Bez Sunca nema života, pa priče o štetnosti Sunca predstavljaju laž onih koji toksičnim hemikalijama zarad svog profita zagađuju životnu sredinu i industrijsku hranu. A jedan u lancu takvih zagađivača je hemijsko-farmaceutsko-naftni korporativni biznis. Drugi je profitabilna industrija hrane i treći je vojni kompleks. Četvrti problem je ispošćeno i zatrovano zemljište.

„Ne održavamo se u životu od hrane koju jedemo, već od energije koju sa hranom unosimo", rečenica je poznatog biohemičara i agronoma dr Kerija Remsa (1903-1985). Ako u hrani koju konzumiramo nema dovoljno energije i neke ćelije u njemu će ostati bez energije. Kada se ćelije u organizmu ne napajaju adekvatnom energijom one lošije funkcionišu. Kao kada aparat koji je predviđen da radi na jednom elektrčnom naponu, uključite na manji. Neke masne kiseline ne daju adekvatnu energiju ćeliji, ma koliko je sa hranom uzimali. Energija iz njih umesto da završi u ćeliji ostaje neiskorišćena, a masti se talože na zidovima krvnih sudova. Medicina to naziva arterioskleroza. Da li u hrani ima energije ili nema zavisi od zemljišta na kome rastu biljke koje jedemo. Pisali smo o tome kako je veštačko đubrivo najobičnija prevara i da ono ne sadrži neophodne minerale koji su provodnici električne energije. Bez minerala nema života, jer ga nema bez električne energije. Sve u svemiru stvoreno je iz električne energije. Čovek je deo tog električnog univerzuma. Biohemičar Antoana Bešama je tvrdio da bakterije u organizmu nisu uzrok bolesti već posledica biohemijskog poremećaja, odnosno kiselosti sredine u kojoj se one nalaze. Bešam je pod mikroskopom video u krvi bele tačkice i nazvao ih protitima. To su najmanje proteinske tvorevine, najmanje žive jedinice. Protiti se u manje ili više kiseloj sredini formiraju kao virusi, bakterije ili gljivice sa ciljem da očiste kiselu sredinu.

Biologija , međutim, zahvaljujući uticaju Pastera, ovo već decenijama ignoriše. Diskreditacija Bešama i odbacivanje njegove teorije je tema za poseban tekst. Klice u organizmu moraju da postoje normalno, ali one zbog bolesti (poremećaja) menjaju oblik. One su pleomorfne.

Protiti su sićušne tačkice i vidljivi su na svakom mikroskopu kada se krv analizira na crnoj podlozi. Kružići su crvena krvna zrnca. Ove tačkice biolozi već decenijama uporno ignorišu.

Da virus raka postoji i da se pojavljuje bar u četiri oblika, otkrio je prvi još Rojal Rejmond Rajf,a kasnije to potvrdila dr Virdžinija Livingston. Dakle, Paster je priznao da nije bio u pravu kada je tvrdio da su klice (bacili) izazivači bolesti i da oni ulaze spolja u organizam. One su posledica bolesti. Vakcinacija je opasna besmislica, to je danas mnogima jasno.

Ona je samo velika biznis i prevara.

"Niko danas ne može reći da ne zna šta je kancer i šta je njegov uzrok. Naprotiv, ne postoji bolest čiji su početni simptomi bolje shvaćeni, tako da današnje neznanje nije više opravdanje da se ne može učiniti više na prevenciji", izjavio je doktor Varburg još 1966. godine. Svaka terapija koja se danas primenjuje u lečenju raka ima dva cilja: da zaustavi dalji proces nekontrolisanog rada ćelija , odnosno alkalno-kiseli debalans i da uništi neposlušne ćelije već formiranog tumora. Ovaj metabolički debalans mnogi, koji su se izlečili od raka samo promenom ishrane, očito su sami otklonili. Ostaje samo pitanje kako ukloniti malignu izraslinu, odnosno kako da imuni sistem pristupi ćeliji koja je prestala da prima poruke i naloži joj programiranu smrt (apopotozu). Jedan način je da se kanceroznoj ćeliji ubaci sa hranom otrov i da se ona ubije, a drugi da se na prevaru natera da primi poruku tako što joj se otvore strujni putevi i ubaci poruka da treba da izvrši - apoptozu.

KAKO KANCER PRODAJE MEDICINSKE APARATE

Moderne bolnice i privatne klinike se danas najčešće i reklamiraju sa skupim aparatima za dijagnostiku. O metodama lečenja malo se govori jer su one manje -više uniformne. Te su terapije nametnuli svetski zdravstveni autoriteti koji direktno ili indirektno rade u skladu sa interesima farmaceutskog biznisa. Sa njima u dilu su i razna Društva za borbu protiv raka, koja zapravo rade na perfidnoj propagandi konvencionalne medicine i zastrašivanju ljudi. Oni će vam stručno objasniti da ni jedna alternativna terapija nije dokazani lek protiv raka. O tome da je konvencionalna medicina dokazano smrtonosna i brutalna, neće pominjati.

Ti zdravstveni autoriteti odavno su preuzeli i edukaciju i istraživačke institucije, pa mnogi lekari širom sveta i razmišljaju samo u okvirima koje im je medicinska skola postavila.
U ovom kontrolisanom sistemu edukacije i konvencionalne terapije najgore, izgleda, prolaze pacijenti oboleli od raka. Na žalost, tu je i profit najveći. Tako jedan konvencionalni tretman hemoterapijom može da košta i preko 300 000 dolara, dok neki alternativni koštaju od 100 do 300 dolara. Ko je lud da leči za tri dolara? Vremenom je i kod pacijenata stvoreno uverenje da za lečenje ozbiljnih bolesti kao što je rak, mora postojati i veoma skupa i "ozbiljna" dijagnostika i terapija. Ljudi su danas navikli da "pravo lečenje" od raka ide uz pilule, injekcije, invazivne biopsije, skupe laboratorijske analize, skeniranja i komplikovanu hirurgiju. Reći nekom ko je oboleo od raka da je lek promena hrane - deluje suviše primitivno, zar ne? Ovu ljudsku ubeđenost savremeni farmako biznis
koristi za svoj profit.

Savremena konvencionalna medicina koja prihvata samo klasičnu hemoterapiju i zračenje u lečenju kancera uništava i zdrave ćelije. Ako mislite da lekari nisu u stanju da lociraju samo kancerozne ćelije, pa moraju da truju i zrače i zdrave, varate se. Upravo konvencionalna medicina zna da pomoću glikoze locira kancer i to koristi, ali ne za lečenje, već za jedan drugi biznis. Sada ćete saznati koji. Nova tehnika snimanja kancera je PET skeniranje ili tomografija i obavlja se tako što se pacijentu kod koga se sumnja da ima kancer pre snimanja ubrizgava u krv solucija radioaktivne glikoze, kao izotop indikator.
Pošto se zna da kancerozne ćelije konzumiraju 15 puta više glikoze nego normalne, kancerozne će tako uzeti 15 puta više radioaktivne glikoze. Cilj je da se tako kancerozne ćelije pokažu pod X-zracima. Nisu li tako istraživači odavno mogli da naprave i kombinaciju neke otrovne hemikalije, upakuju je u glikozu i puste u krvotok? I to bi bila precizna hemoterapija gde bi otrov tačno naciljao kanceroznu ćeliju i samo nju otrovao. Nije li to suština terapije sa Laetrilom, dr Krebsa gde molekul cijanida ulazi u kanceroznu ćeliju sa glikozom iz koštice od kajsija? Umesto toga konvencionalna medicina koristi ovo znanje samo da bi doktori kancer locirali i imali lepšu sliku i, naravno, bavili se onda rukovanjem PET aparatom i skupom pripremom u nuklearnim akceleratorima dugoživućih radionukleida (i za to je iz državne kase Srbije već izdvojeno oko četiri miliona evra)
.
Nećemo ovde zato pominjati ni to što su "edukovanim" mozgovima predočene "pozitivne strane " PET skeniranja kao "daleko manje izlaganje pacijenta radijaciji". Pisali smo već da je doktor Džon Vilijam Gofman, stručnjak za nuklearnu fiziku u medicini odavno utvrdio da ne postoji manje i više opasna doza radijacija, već i najmanja može biti u određenim okolnostima smrtonosna. Nećemo podsećati da je ukupna ozračenost (koja inače deluje kumulativno) u Srbiji nakon 1999. ogromna jer je zemlja bombardovana ne osiromašenim uranijumom, kako to pišu novine, nego radioaktivnim otpadom u kome se nalazi plutonijum.
I to je TEŠKA ISTINA koja se od javnosti skriva i razlog zašto u Srbiji 22 000 ljudi godišnje umre od raka, 32 000 oboli. Onaj ko sve to zna, a investira još najmanje 6 miliona evra u zračenje u Nacionalnom PET centru ima za cilj samo jedno - GENOCID GRAĐANA SRBIJE! Jedina zdravstvana politika u Srbiji nakon bombardovanja 1999. morala je biti ZABRANA UPOTREBE svih vrsta X-zračenja u medicini. Ali nije! Zato ministar ne sme biti niko drugi, osim četiri puta "izabranog" kadrovika, Tomice Milosavljevića. I Nikola Tesla može samo da se okreće u grobu jer su ovi "genijalci" akceleratoru u Vinči dali njegovo ime.
Dakle, ko god ima mozga - shvatiće i o tome nećemo detaljno pisati. Ali, ćemo primetiti da je logično da je neko od istraživača , kome je cilj bio upravo eliminacija maligne izrasline, takvu ciljanu terapiju i smislio. Zapravo, smišljeno je mnogo takvih terapija. Skoro sve "alternativne" formule imaju za cilj da malignu ćeliju, koja je kisela, učine alkalnom kako bi je onda imuni sistem likvidirao.

Teorijski ništa nije bolje u lečenju raka nego napraviti ćeliju kancera alkalnom. Ima nekoliko načina da se to postigne. I savremena medicina to odavno zna. Samo tvrdokorni zagovornici klasične hemoterapije i zračenja to ne znaju i ne žele da znaju. Jednostavno zato što im to ne donosi novac.

SPREČAVANJE__METASTAZE

Ukoliko se kancer lokalizuje imuni sistem organizma može da se izbori sa njim. Ali, kada se kancerozni proces raširi onda je ta borba izuzetno teška .
"Kancerozne ćelije proizvode i luče milione molekula enzima koji kao makaze seku kolagensku matricu, vezivno tkivo koje okružuje ćeliju. Kancerozne ćelije iz jetre koriste ove enzime da prave male rupe u zidovima krvnih sudova i tako ulaze u krvotok. Tako se kancerozne ćelije transportuju do drugih organa, kao na primer do pluća i tu se nastene, razmnožavaju se bez kontrole i stvaraju novi tumor", opisuju ovaj proces dr Aleksandra Nijdvicki iz "Rath Foundation"
.
"Funkcija vezivnog tkiva ne samo da vrši mehaničku potporu za druga tkiva već predstavlja jednu aveniju za komunikaciju i transport između različitih tkiva. Glavni tipovi ćelija uključeni u imunološku odbranu su nađeni u vezivnom tkivu". Ćelijska solucija doktora Matijasa Rata je napravljena da zaustavi širenje kancera (metastazu) tako što zaustavlja razaranja kolagenske matrice (vezivnog tkiva) od enzima koje luče kancerozne ćelije. Solucija doktora Rata se sastoji od dve amino kisline, L-Lysine i L-Proline, plus vitamin C jedna supstanca iz zelenog čaja, polyphenol catechin poznat kao epigallocatechin gallate (EGCG). Ova solucija se koristi kao dopuna u bilo kom tretmanu za rak (alternativnom).
Doktor Rat je radio sa Lajnusom Paulingom (dvostrukim nobelovcem) na programu prevencije srčanih oboljenja pomoću vitamina C. Tri ključna elementa u ovom preventivnom programu su isti oni koji se koriste i u soluciji za rak (osim EGCG). I doktor Matijas Rat se, naravno, našao na tapetu farmakobiznisa koji na svaki način nastoji da njegovu formulu i njega samog diskredituje. Protiv njega su povedeni i sudski sporovi.

Samo oko 2.5 posto zapremine ljudskog organizma sačinjava materija. To je ono što ostaje nakon kremacije. Sve ostalo je energija - u vodi i mastima. Najprostije rečeno - zdrav život je racionalno i ekonomično trošenje i nadoknađivanje energije.

Ovaj optimalan proces energetskog protoka veoma je precizno određen biološkim programom kojim je obuhvaćena svaka ćelija. Doktor Matijas Rat, na osnovu svojih proučavanja, ističe da se unos energije mora vršiti na dva nivoa: prvi nivo energetski priprema ćelijsku "fabriku" za unos i preradu energetskih sirovina, a drugi deo je obrada energetskih sirovina iz kojih će se energija redistribuirati u sve organe. Slikovito rečeno - ako je centralni deo ćelije "fabrika" koja koristi ćelijske energente za rad, njih nije dovoljno samo imati na raspolaganju, već ih treba i "potpaliti".

MIKRO I MAKRO NUTRIJENTI

Za ovu "potpalu" ćelijske fabrike mora se osloboditi bioenergija koja se skladišti u mitohonddrijama. U stvaranju ove bioenergije angažovani su mikronutrijenti gde spadaju vitamini, minerali, elementi u tragovima, aminokiseline, dok se kao sirovine za obradu unose makronutrijenti - proteini, ugljeni hidrati i masti.
Ljudski organizam je programiran da traži unos makronutrijenata i tada smo žedni, gladni ili se gušimo jer nam nedostaje kiseonik neophodan za oksidaciju. Ali, biološki program nije napravljen da nam daje signale da smo deficitarni u mikronutrijentima jer je priroda uredila da oni ulaze automatski sa hranom.
Nažalost, kada njih u hrani nema jer je
zemljište ispošćeno, životinje kojima se hranimo su proizvedene industrijski, baš kao i rafinisne masti i šećeri, onda u dužem vremenskom periodu dolazi do teškog deficita ovih mikronutrijenata ili su oni jednostavno neadekvatni za precizno programiran metabolički proces. Ćelijska "fabrika" ne može dovoljno da se "potpali" i sirovine koje u "fabriku" ulaze ne obrađuju se adekvatno. Sa druge strane, mnoge neadekvatne sirovine, kao na primer zasićene masti, stvaraju tešku "prljavštinu" i ometaju rastvaranje korisnih masti u vodi. Tako se nedostatak mikronutrijenata manifestuje već kao uznapredovala bolest. Jedna takva bolest je rak, tvrdi doktor Matijas Rat. U kanceroznoj ćeliji sirovine koje stignu na preradu ne sagorevaju već počinju da fermentiraju. Posegnuti u takvom slučaju za dopunskim unosom mikronutrijenata - vitamina i minerala nije dovoljno. I to je suština istraživanja koje je radio doktor Matijas Rat. Mikronutrijenti deluju u procesu "potpaljivanja fabrike" na jednoj veoma preciznoj podeli zaduženja, prosto - oni rade timski i samo efekat njihovog zajedničkog delovanja je adekvatna energetska potpala ćelijske fabrike. Ovaj proces je doktor Rat definisao kao sinergijsko delovanje mikronutrijenata.

Sinergija je više od prostog zbira energija. Jer uzajamna biohemijska reakcija dva ili više elementa proizvodi potpuno novu vrednost koja nije samo njihov prost zbir već mnogo više. Matematička formula bi bila da su 1+1=3. Ovaj sinergijski efekat tako ima ključnu ulogu u potpali ćelijske "fabrike" i mnogo je važniji od količine unetih mikronutrijenata.
Većinu ovih mikronutrijenata naše telo ne može samo da proizvodi pa se moraju stalno unositi. Dovoljno je da samo jedan ne funkcioniše kako treba i uzajamno zavistan rad enzima je poremećen.
Vitamin C je jedan od ključnih mikronutrijenata, a ne može se proizvesti u organizmu. Zato je osnovni način delovanja doktora Rata koncentrisan na preventivi i to stalnim unosom ovih hranljivih sastojaka, ne pojedinačno već u adekvatnoj kombinaciji (po formuli) u zavisnosti od specifičnih potreba organizma tj. načina trošenja i ponovnog punjenja energijom. Deca u rastu kao i ljudi koji pate od određenih bolesti imaju specifičan način punjenja organizma energijom. Dr Rat se bavi izradom adekvatnih hranljivih formula kako bi se potpuno zadovoljila potreba organizma za svim mikronutrijentima u svakom trenutku. Ovo je doktora Rata dovelo i do otkrića formule kojom se može zaustaviti prekomerno lučenje određenih enzima u kanceroznoj ćeliji koji su ispali iz kooperativnog procesa pa razorno deluju na okolno vezivno tkivo (kolagen) i šire kancer. Pored naučnog rada doktor Rat je preko svoje fondacije "Rath Foundation" u javnosti izneo i žestoke optužbe na račun organizovanog i pogubnog delovanja farmakomafije u Zapadnoj Evropi koja sva istraživanja u ćelijskoj biologiji izokreće tako da sebi donosi profit, a milionima ljudi širom sveta nove bolesti. U ovoj borbi koju Rat vodi već dve decenije sve više se čuju i glasovi drugih lekara koji shvataju da ćutanje o pogubnom delovanju farmaceutske mafije ima zaista dramatične posledice te da se od pacijenata prave zamorčići i invalidi, a od lekara dželati. Tako je državno tužilaštvo u Švedskoj upravo pokrenulo istragu kako bi se ustanovila moguća korupcija među članovima Nobelovog komiteta koji su dodelili Nobelovu nagradu 2008. godine za fiziologiju nemačkom profesoru Haraldu zur Hausenu za otkriće da virus raka grlića materice uzrokuje humani papiloma virus. Ovo otkriće je omogućilo moćnim farmaceutskim koncernima Merck-u i GlaxoSmith Kline-u da na tržište izbace i reklamiraju vakcine Gardasil i Cervarix, iako nisu dovoljno testirane. Kada su im zbog toga upućene oštre kritike iz naučnih krugova, Nobelova nagrada im je dobrodošla kao potvrda ispravnosti odluke.

Ali, ispostavilo se da su neki članovi Nobelovog komiteta istovremeno bili povezani sa ovim farmaceutskim poslovnim poduhvatom. Setite se samo kako su nedovoljno testiranu vakcinu Gadrasil najuticajniji mediji predstavljali kao "revolucionarno otkriće u prevenciji raka". U Srbiji je perfidno reklamirana na informativnim programima RTV B92, koju i kontroliše strani korporativni biznis.


Doktor Rat preko svoje "Rath Foundation" pokušava da pokaže drugačiji pristup lečenju mnogih bolestiDoktori: M. Rat, A. Nedzviecki i T. Simonsini. Iako nisu nadri lekari, već veoma edukovani i priznati doktori, medicinski establišment pod uticajem farmaceutskog biznisa ne želi da prihvati njihove metode lečenja raka. Zato su često izloženi medijskim napadima sa ciljem da se profesionalno kompromituju i trajno udalje iz lekarske prakse.

BUDVIG DIJETA

Nemački biohemičar i farmakolog doktor Johana Budvig godinama je smatrana za vrhunskog evropskog naučnika u istraživanju raka. Umrla je 2003. u 95 godini života. Sedam puta je bila nominovana za Nobelovu nagradu. Možete već pretpostaviti zašto je nije dobila. Njen tretman u lečenju kancera farmakobiznisu ne bi doneo ni centa. Verovali ili ne "tajna" formula na kojoj je doktor Budvig zasnovala svoj lek protiv raka je posebna dijeta u kojoj okosnicu čini kombinacija mladog kravljeg sira i lanenog ulja. I to nije slučajno.
U svojim biohemijskim istraživanjima doktorka Budvig se najviše bavila mastima i uljima dokazujući da industrijski obrađene masti i ulja razaraju ćelijsku membranu (prljaju je) i smanjuju električni napon u ćelijama, što vremenom rezultira mnogim hroničnim bolestima. Najrasprostranjenije su bolesti srca, krvnih sudova, dijabetes, rak..
.
Pošto je jezgro ćelije pozitivno naelektrisano, a ćelijska membrana negativno u ćeliji je tako stvoreno magnetno polje. Zbog neadekvatnog odnosa u naelektrisanju neke obrađene masti umesto da se rastvore u vodi i privuku u ćeliju (apsorpcijom preko membrane) talože se na spoljnjem delu membrane.
Razlog je što hemijska obrada nezasićenih masti menja njihove osobine, jer iz njihovih molekula uklanja polje elektrona. Ovo polje elektrona membrana ćelije mora imati da bi se masti rastvorile i prošle membranu.
Sposobnost masti da se sjedinjuje sa proteinima kako bi se postiglo rastvaranje u vodi u svim tečnostima tela - tako je razorena.

"Ćelijska baterija (mitohondrija) je mrtva jer elektroni u tim mastima nisu više aktivni i ne mogu uploviti u kapilare i kroz finu kapilarnu mrežu", primetila je dr Budvig. "Bez adekvatnog metabolizma masti svaki vitalni organ u svojoj funkciji je pogođen. To uključuje generacije novih ćelija. Naše telo proizvodi preko 500 miliona novih ćelija dnevno".
Dr Budvig je istakla i da u rastu novih ćelija mora postojati dipolarnost između električno pozitivnog jezgra (nukleusa) i električno negativne ćelijske membrane sa njenim visokom nezasićenim masnim kiselinama. U vreme ćelijske deobe i nove ćerke ćelije moraju sadržati dovoljno elektronima bogate masne kiseline na površini ćelijske membrane kako bi se kompletno podelile iz stare ćelije
.
"Kada je taj proces prekinut telo počinje da umire. U suštini sve komercijalno obrađene masti i ulja zatvaraju električna polja ćelije dopuštajući da smrtonosne bolesti nastanu u organizmu. Najpre nastaju problemi sa cirkulacijom što se kasnije razvija u mnoge druge bolesti". Odličan primer za to su tumori.

"Tumor se formira obično na sledeći način: U tim delovima tela koje je domaćin mnogim procesima rasta ćelija, u koži i membranama, žljezdanim organima, na primer, jetri i pankreasu i crevnom sistemu - tu se proces deobe ćelije zaustavi zato što nedostaje dipolarnost. Aktivne masti na površini membrane nisu prisutne i supstanca postaje inakvitvna pre nego što se proces deobe završi. Tada se formira tumor", tvrdila je doktor Budvig. Ona je smatrala da se ovaj proces može preokrenuti jednostavno pružanjem organizmu adekvatne hrane koja ispravlja zaustavljen proces rasta i deobe ćelije. To čini da se tumor i tumori na kraju rastvore. Dr Buvig je otkrila kada se kombinuju laneno ulje, koje ima elektronima bogate nezasićene masti, i mladi kravlji sir, koji je bogat sulfur proteinom , hemijska reakcija koja nastaje čini da ulje bude rastvorljivo u vodi i lako absorbovano u ćelijsku membranu.
Doktorka Budvig kaže: "...ono što nam treba su elektronom bogate visoko nezasićene masti. Trenutak kada dve nezasićene dvostruke veze reaguju zajedno u masnom kiselom lancu, imaju umnožen tj. jači efekat i u visoko nezasićenom mastima , takozvanim linolinskim kiselinama , pokreće se polje elektrona, jedno istinsko električno punjenje koje može brzo biti sprovedeno izvan ćelije u telo, tako uzrokujući punjenje žive supstance - posebno u mozgu i nervima. Upravo su te visoko nezasićene masne kiseline koje igraju odlučujuću ulogu u funkciji respiracije u telu. Bez tih masnih kiselina, enzimi u udahnutom vazduhu ne mogu da funkcionišu i stvara se zagušenje, čak i kada se daje ekstra kiseonik, na primer u bolnicama. Nedostatak ovih visoko nezasićenih kiselina parališe mnoge vitalne funkcije. Ne možemo opstati bez vazduha i hrane i ne možemo opstati bez tih masnih kiselina - dokazano je odavno. Elektroni u našem telu služe kao rezonantni sistemi za Sunčevu energiju i oni su istinski deo života. Čovek je antena za Sunčevu energiju. Međusobno dejstvo fotona i Sunčevih zraka i elektrona iz semenovog ulja u našoj hrani, rukovodi svim vitalnim funkcijama u telu", zapisala je doktor Budvig.

Ali umesto da veći deo dana provodi na Suncu, današnji čovek najveći deo dana mora da provede u zatvorenom prostoru - kancelariji, fabrici u automobilu, u kući. Da li je u tom slučaju i naše napajanje energijom bitno smanjeno?

Ove korisne masti se danas komercijalno prodaju kao kompleks Omega 3, ali setite se da one moraju delovati sinergijski sa svim ostalim elementima. Na žalost, taloženje neadekvatnih masti na zidovima krvnih sudova je i glavni uzrok srčanog udara. Ali, i moderna kardiohirurgija je na ovome razvila unosan biznis jer oni začepljenje "čiste" nožem, razaranje tkiva nakon udara zašivaju iglom i koncem. To što su moderne operacione sale prepune najsavremenijih uređaja, a hirurški noževi specijalne izrade sjajni i uglančani, doktori vrhunski edukovani i licencirani, ne može sakriti u suštini varvarski metod "lečenja". Dugotrajni bolnički oporavak i skupi anestetici takođe su deo biznisa.

U hemoterapiju i radijaciju doktor Budvig nikada nije verovala: "Odlučno izjavljujem da golemi uobičajeni bolnički tretmani danas, u slučaju rasta tumora, najizvesnije vode pogoršanju bolesti i ubrzavaju smrt, a kod zdravih ljudi brzo prouzrokuju kancer".

Pošto mnogi hrane kućne ljubimce konzerviranom i toksičnom hranom, i oni su postali žrtve kancera (iako ne puše i ne izlažu se preterano suncu). "Mnogi visoko obrazovani pojedinci su zaprepašćeni i iritirani činjenicom da ozbiljna medicinska stanja mogu biti izlečena mladim kravljim sirom i lanenim uljem", primetila je Budvig. Ali je zapanjujuće da mnogi obrazovani pojedinci , čak i doktori, i dalje veruju da se ljudski organizam može lečiti sečenjem, trovanjem i zračenjem, primećuje moja malenkost.

Drugi način trenutnog ubijanja kancera je aparat Rojala Rejmonda Rajfa koja deluje radio talasima sa odredenim frekvencijama i uništava mikrobe u ćeliji kancera. Praktično on je mogao da uništi sve mikrobe u organizmu. A kancerozna ćelija, po nalazima mnogih istraživača, sadrzi upravo neki mikrob. Ovakav aparat je bio velika opasnost za farmaceutski biznis. Kada je Rajfova laboratorija spaljena 1931god. nastupio je "medicinski mrak" iz koga su na scenu stupile hemoterapija i X-zračenje kao priznate metode za "lečenje" raka. Vremenom su počele da se pojavljuju bolesti za koje niko do tada nije znao (Alchajmerova bolest, multipla skleroza, AIDS...), a kancer je dobio epidemijske razmere

(NE)MOĆ__ ELEKTROMEDICINE

Razlog zašto elektromedicina može da leči skoro "sve bolesti" je što ona barata sa samim fundamentom života. Naime, sve više se otkriva da je život (kao i čitav svemir) nastao iz električne energije i da se održava pomoću električne energije koja na Zemlju stiže sa Sunca. I u svom fundamentu je neuništiv. Električna energija nastaje kad se u organizmu veoma složenom biohemijskim procesima (svaka ćelija je dipolarna) elektroni prebacuju iz jednog molekula u drugi i taj složeni proces njegovog kretanja u organizmu nazivamo život.

Ovo prebacivanje na neki način liči na fantastično brzu igru flipera koja se nikada ne sme prekinuti, a kuglica je elektron koji udara od jednog do drugog molekula. Električna energija u organizmu može i da se uskladšti u formi molekula adenozin difosfata (ADP) u delu ćelije koji se naziva mitohondrija i zapravo je to ćelijska baterija koja mora stalno da se dopunjava. Punjenje počinje kada elektron formira molekule adenozin trifosfata (ATP).

Formiranje ovih molekula je zapravo "energetska potpala" koja ce omogućiti ćelijskoj fabrici za preradu hranjivih materija da se pokrene. Da bi se iz ADP stvorio ATP prethodi jedan veoma složen hemijski proces nazvan "Krebsov Ciklus" (po nemačkom nobelovcu Hansu Adolfu Krebsu). To je zapravo "lanac reakcija limunske kiseline" koji se završava stvaranjem ATP-a. Ali, transport elektrona nastavlja se i dalje kako on ide od jednog do drugog molekula i stvara još više ATP molekula. Ovaj proces je nazvan "lanac transporta elektrona" (ETC). Tako formirani molekuli se međusobno ponovo vezuju na određen način i čitav ovaj proces je tačno programiran, pa je zapravo sam proces života mnogo složeniji nego što je samo prolazak elektrona. Baš kao sto elektron u kompjuteru prolazi veoma precizno kroz minijaturna integralna kola u čipu, a ovi svi čipovi su opet stavljeni u integralna kola na višem novou, možemo onda zamisliti šta se događa u ovim integralnim kolima kada se putanja elektrona zbog pogrešne softverske instrukcije, koju može da izazove kompjuterski virus, poremeti. Da li vam je zbog takvog poremecaja palo na pamet da uzmete čekic i kljesta i počupate neki čip? .
A upravo to je rešenje u lečenju kancera za kojim poseže današnja hirurgija - odsecanjem obolelog tkiva odnosno tkiva sa ćelijama kroz koje elektroni ne protiču kako treba.

Frapantno je kako pojedini medicinski invazivni tretmani (npr. bronhoskopija) liče na srednjevekovne inkvizicijske tretmane? Kako nastaje kancer sa ovog aspekta? Ukoliko se dotok elektrona prekine, prekida se i Krebsov ciklus i "lanac transporta elektrona" (ETC). Tako se prekida stvaranje ATP molekula pa se mitohondrija (ćelijska baterija) ne puni i i to predstavlja kritično stanje za ćeliju. Ali, čim elektroni nastave da dolaze i ovaj proces se obnovi i ćelija nastavlja sa normalnim radom. Problem nastaje kada se ovaj Krebsov ciklus i "lanac transporta elektrona" prekinu i nisu više u stanju da se uspostave. I taj zastoj traje mesecima i godinama. Tada broj ATP molekula u mitohondriji opada i ona ne može da se dovoljno napuni. I to je upravo slučaj sa kanceroznom ćelijom. Njen ATP je veoma nizak, Krebsov ciklus je prekinut, elektroni ne protiču i ćelija nije u stanju da normalno funkcioniše. Razlog za nastanak ovakvog poremećaja može biti ulazak nekog mikroba u ćeliju. I mnogi istraživači kancera su ga u kanceroznoj ćeliji i videli. Problem je što su neki videli virus, neki gljivicu, neki plesan, a neki su to nazvali bakterijom koju ne napada kiselina (koja je mutirala u gljivicu). Neki su to nazvali amebom. I svi su bili u pravu jer je mikroorganizam bio pleomorfan. A prvi koji je video pleomorfni mikroorganizam u ćeliji kancera bio je upravo doktor Rajf. Video ga je živog u četiri oblika i gledao je kako pred njegovim očima menja svoju formu i od virusa postaje gljivica, da bi se opet preobratio u virus. I Rajf je to svojim eksperimentima 300 puta izveo u laboratoriji i dokazao ono što je 50 godina pre njega otkrio dr A Bešam. Profesor Bešam je tvrdio da svi mikroorganizmi nastaju u samoj krvi usled povećane kiselosti i tada se sićušne tačkice iz krvi nazvane somatidi (mikrozime ili protiti) formiraju u složenije proteinske forme kao sto su virusi, bakterije, gljivice, plesni... Njihov zadatak je da čiste kiselu sredinu. U suštini najmanja proteinska tvorevina u organizmu je somatid (protit), a ne ćelija. I oni nikada ne umiru. Nakon smrti organizma oni i dalje vrše razgradnju tkiva u procesu truljenja. Dakle, mikrobi ne dolaze u organizam spolja, kako je tvrdio Luj Paster, već se stvaraju u krvi i po potrebi se pojavljuju u više različitih oblika. Oni su tako posledica bolesti, a ne njen uzrok. I to je suština teorije Antoana Bešama, eminentnog profesora medicine i molekularne biohemije čije je ucenje vec decenijama zataškano. Njegovi savremenici Luj Paster i jos mlađi Robert Koh su to odbili da prihvate. Koh je verovao da su svi mikrobi jedinstveni u svom obliku pa ih je čak klasifikovao. Paster je na samrti ipak priznao svoju grešku. Strah od mikroba i njihovo grozničavo uništavanje je cilj koji je medicina postavila još u 19. veku. I danas je alopatska medicina na tim pozicijama. Ali, znanje iz biologije se polako menja i medicina će morati da se izučava na potpuno novim biološkim osnovama. I to je holistička medicina. To farmaceutskom biznisu ni malo ne odgovara.


VIRUS__RAKA

Za savremene nezavisne istraživače kancera ostala je samo zagonetka kako je mikro organizam dospeo u ćeliju, odnosno da li se u njoj stvorio (u anaerobnim uslovima) ili je ušao kroz oslabljenu ćelijsku membranu. Ali, činjenica je da se on može naći u kanceroznoj ćeliji i da su ga mnogi naučnici i sa najeminentnijih svetskih klinika videli. Rimski onkolog Dr Tulio Simoncini je otkrio gljivicu kandidu i za nju čak tvrdi da je obavezno prisutna kod obolelih od raka. Gljivice se često unose i pušenjem. Sta se u tom slucaju dogada u ćeliji kancera slikovito je opisao R. Vebster Ker. Kada se nade u ćeliji mikrob počinje da presreće glikozu koja ulazi u ćeliju i hrani se sa njom, uskraćujući tako hranu ćeliji. Mikrobi onda izlučuju mikotoksine, zapravo opasne hormone, i u unutrašnjosti ćelije se stvara prljavština u formi ćelijskog gliba. Mikotoksini su veoma kiseli i unutrašnjost ćelije postaje sve kiselija. I to je upravo karakteristika kancerozne celije - što je ćelija duže kancerozna ona je kiselija.

Pošto mikrooganizam otima molekule glikoze, ćeliji ostaju na raspolaganju veoma male količine za ishranu (glikoza u ćeliji treba da se konvertuje u piruvat kako bi ušla u mitohondriju). Zbog velike količine "dubreta" u ćeliji, ona nije u stanju da proizvede dovoljno molekula ATP kako bi se pokrenulo "baterijsko" punjenje mitohondrije. Mitohondrija se tako nalazi kao na dnu kaljave bare u kojoj ne moze da "diše". Energetski nivo mitohondrije opada jer se smanjuje broj ATP molekula .

Šalju se signali receptorima insulina i receptorima glikoze na ćelijskoj membrani i traži se još glikoze. Organizam obolelog od raka zato traži da jede slatko. U ćeliju kancera ulazi cak 15
puta više glikoze, ali mikrob i dalje presreće te molekule i obilno se hrani
i umnožava. Tako mikrob postaje zdrav i uhranjen, a ćelija bolesna i izgladnela i prosto se "davi" u glibu od opasnih hormona i mikotoksina. Ovde verovatno postoji biološki limit, primećuje Ker, koliko receptori mogu plasirati glikoze ćeliji i kada je taj limit ispunjen ne postoji drugi način da mitohondrija dobije dovoljno energije. Zbog malog broja ATP molekula energetski nivo opada i ćelija postaje anaerobna. I to mikroorganizmu savršeno odgovara.


"Medicinski establišment preko svojih medija najčešće plasira priču da je oštećena DNK uzrok kancera. Dok u retkim slučajevima nečiji normalan DNK može pružiti imunom sistemu predispoziciju da dobije kancer, DNK oštećenje nikada nije bilo uzročnik ni jednog raka. Kancer nastaje samo kada je Krebsov ciklus i "lanac transporta elektrona" (ETC) prekinut iznutra u mitohondriji. DNK oštećenje ne može prekinuti Krebsov ciklus i tako ne može
nastati kancer", tvrdi Ker. Medicinski establišment želi da zavara javnost i mnoge naučnike ovom tvrdnjom i to iz dva razloga. To ljudima daje utisak da je istraživanje raka veoma složeno i mora dugo da se vrši i do leka mora proći jos puno vremena, pa je zato potrebno jos mnogo novca.
U međuvremenu se vrse istrazivanja za vojne potrebe.

Na osnovu istraživanja Rona Gdanskog, koje se tiče oštećenja DNK, radi se o ostećenju DNK mikroba koji je unutar ćelije i koji je uzročnik oštećenja DNK kancerozne ćelije. Tako da DNK oštećena ćelije nije uzrok kancera, već se ona naknadno osteti zbog mikroba u njoj. Medicina tako koristi viruse koji se ubacuju u ćelije sa defektnim DNK u nameri da pomoću njih poprave DNK ćelije. Ovo se naziva "genskom terapijom" jer je poznato da DNK mikroba (nazvanih "vektori") unutar ljudske ćelije mogu uticati na DNK unutar same ćelije. (Dakle, ako ovo ne leči rak, onda možemo samo zamisliti kakvi se sve genski eksperimenti vrše i sa kojim ciljem). Kada znamo sve ovo postoje četiri načina da se leči kancer:

1. Ubijanjem kanceroznih ćelija;

2.Ubijanjem mikroba unutar kancerozne ćelije;

3.Jačanjem imunog sistema tako da on ubije kanceroznu ćeliju (navede je na apoptozu);
4. Preobraćanjem mikroba unutar ćelije u mikrob "u hibernaciji" nazvan protit, somatid ili mikrozima. To su osnovne jedinice zivota koje je definisao i otkrio Besam.


Najveći problem kod većine alternativnih terapija koje smo već naveli je što se prilikom ubijanja ćelije kancera to obavlja postepeno kako bi se na kraju naveo imuni sistem da ćeliju navede na apoptozu. U tom periodu dok traje tretman u samom tumoru dolazi do zapaljenskog procesa i stvara se otok, pa se masa tumora prvih nedelja terapije poveća. Posebno kada dode do navale električne energije u njega.
Ukoliko se radi o tumoru na mozgu ili u plućima ovo može biti veoma nezgodno, pa se zato za svaki tumor traži adekvatna terapija. Ubijanje ćelije cijanidom iz vitamina B17 nema ovaj problem, ali ova terapija je u SAD zabranjena i danas se obavlja najviše u na jednoj privatnoj klinici u Meksiku. Dakle, gotovo savršen način za ubijanje uzročnika kancera je ubijanje mikroba u ćeliji, tako da ćeliju može da ubije imuni sistem, kada se obnovi Krebsov ciklus. I to je uspešno radio Rojal Rajf tako sto je precizno izračunao frekvencije kojima je oscilirao mikrob u ćeliji kancera. Ali, svi njegovi radovi su uništeni. I tu tačnu frekvenciju za sada

verovatno niko ne zna. Mada se mnogi trude da to rade sa približnim frekvencijama.
Kada su 1990. doktori Stiven Kali i Vilijam Liman istražujući AIDS objavili svoje otkriće da mala količina naizmenične struje (50 do 100 milionitog dela ampera) razara enzim mikroba, za ovo se zainteresovao doktor fizike Robert Bob Bek koji se trideset godina bavio elektromedicinom. Eminentne klinike i naučno istraživački centri nisu bili zainteresovani da otkriće Kalija i Limana dalje usavrše. Možete pretpostaviti zašto. Ovo otkriće je zapravo značilo da se mikrob može sprečiti da se obmota ili "nakač" za ćeliju (npr. za bela krvna zrnca).
OVO BI FARMACEUTSKI BIZNIS DEFINITIVNO ZAVILO U CRNO.
Da ga ne bi zadesila sudbina Rojala Rajfa, doktor Bek je morao da bude oprezan, pa je najveći deo istrazivanja vršio izvan SAD, a aparat za ubijanje mikroba, koji je sklopio nikada nikom nije ponudio kao celinu, već se on i danas prodaje i u delovima. I nemojte da se čudite zbog toga, vreme u kome živimo je gore nego vreme srednjevekovne inkvizicije. Zakoni su i kod nas kao i u zapadnim zemljama takvi da pravo da primenjuju medicinske tretmane (što ne znači i da leče) imaju samo oni kojima je to država odobrila. U protivnom ste prevarant i nadrilekar, bez obzira koliko znanja i uspeha u lečenju imate. I to su čak i neki edukovani lekari u Srbiji već osetili na svojoj koži. Zbog prevare koja se naziva hemoterapija i zračenje, niko još nije otišao u zatvor, iako je mnogo ljudi ovako već otrovano i ubijeno.
Doktor Bek to precizno navodi u svom protokolu.

Ovaj svoj izum Bek je namenio pre svega obolelima od AIDS-a, jer je to bolest koju karakteriše upravo veliki broj mikroba i drastičan pad imunog sistema. I to bi bio epohalan lek, posebno ako se zna koliko AIDS ubija ljudi na planeti, a da sam virus (HIV) nikada nije snimljen i dokumentovan. Zato neki naučnici veruju da je i ovde u pitanju jedna velika prevara, koja treba da ubije milione ljudi, posebno u Africi. Farmakobiznisu će naravno,
od vakcina i otrovnih lekova, doneti ogromnu zaradu. Ali, elektrifikacija krvi nije bila dovoljna za obolele od AIDS-a, jer su se nakon tretmana mikrobi ponovo stvorili u krvi. Tako je Bek pretpostavio da su se oni negde sakrili , kao u crevima ili tkivima. Posebno mesto za skrivanje mikroba su kanali korena zuba. Zato je on izmislio Magnetni pulsar (impulsni uređaj koji pravi oscilirajuće magnetno polje), koji je mogao i njih da redukuje.

Uništavanjem svih mikroba u organizmu imuni sistem je toliko ojačan da je u stanju da napravi više od 2000 neuropeptida (nervnih proteina) medu kojima je najpoznatiji interleukin i interferon, poznati kao borci protiv kancera.
"Demontirani" mikrobi su tako vraćeni u stanje "hibernacije", odnosno u formu somatida (protita) i kao takvi ostaju ćeliji. Oni se ponovo mogu formirati kao mikrobi ukoliko se u ćeliji opet stvori kisela sredina. Zato je očito važno da se promeni način ishrane, i maksimalno spreči kiselost. Na ovaj način se kancer uništava brzo i bez otoka.

Naravno, farmaceutski biznis bi sa ovom metodom, ukoliko bi se primenjivala u zvaničnoj medicini, načisto propao. Zato je Protokol Boba Beka stavljen u ilegalu, a elektromedicina će morati da čeka bolje dane. Jedini problem u ovoj terapiji je što nema nikakvog efekta ukoliko je organizam već prošao hemoterapiju i radijaciju pri čemu je došlo do oštećenja velikog broja ćelija i drastičnog pada imunog sistema.

KONCEPT ISHRANE ZA OBOLELE OD RAKA

Mnogi dobri alternativni tretmani nisu ostvarili pun efekat samo zato što uz njih nije išla i adekvatna ishrana. Lečiti se od raka, a nastaviti sa uobičajenim načinom ishrane i uopšte života je kao kada bi ste jednom rukom gasili vatru vodom, a drugom dolivali ulje.

Takav „vatrogasac“ bi konačno pao potpuno iscrpljen i vatra bi na kraju prevladala. To se događa sa imunim sistemom. Koliko je ishrana važna mogli ste zaključiti iz svega do sada navedenog, jer i samo uzimanje hrane izaziva ogroman broj hemijskih reakcija u organizmu.

A cilj većine terapija je promena nekih biohemijskih procesa .
Ne možete se lečiti od raka, a nastaviti da u organizam unositie kofein, rafinisani šećer, rafinisano brašno, rafinisano ulje ili da veći deo vremena provodite uz TV ili kompjuter u zatvorenom prostoru, bez Sunca i cirkulacije svežeg vazduha. Zna se i da bežični telefoni utiču na frekvencije pojedinih molekula u organizmu. Takav tretman onda nema efekta.

Kod kancera se tretira čitav metabolički proces i važno je i ono što se uzima i ono što ne sme da se uzima. Kancer je definitivno bolest koja je posledica hronično poremećenog metabolizma, pa se, logično, može i lečiti i samo hranom ukoliko bi ona delovala tako da može da uništi kancerozne ćelije, zaustavi kancerogene procese, podigne imuni sistem i vrati metabolizam u normalu. Ovo je moguće samo sa hranom koja sadrži nutrijente koji uništavaju ćelije kancera. Ovakav način lečenja traži veoma precizno definisan jelovnik, a ne nasumice izabrane sirove namirnice ili makrobiotiku. Pored toga važno je i gde se nalazi kancer i u kom je stadijumu, koliko je oslabljen imuni sistem, u kakvom je stanju čitav organizam, odnosno koliko energije je u stanju da odvoji za varenje hrane. Sirova hrana traži više energije da bi se apsorbovala, nego kuvana. Dakle, ne postoji univerzalna dijeta za kancer već se ona prilagođava svakom pacijentu posebno. Ono što se pokazalo uspešno kod nekog, ne mora da znači da će delovati kod svakog. Nije dopustivo ni mešanje različitih dijeta, ukoliko ne poznajemo tačno način kako dijeta „radi“. Zato se pre primene određene dijete moramo strogo upoznati sa onim što autor dijete nalaže. I to ćemo proučiti iz knjige sa protokolom. Pravljenje adekvatnih antikanceroznih dijeta je poslednjih decenija dalo veoma dobre rezultate. Ima slučajeva i gde su i sami oboleli uspeli da sebi sprave efeknu recepturu i promenom u ishrani sami se izleče. Ali, ovakav pristup je bio, ipak, samo slučajnost. Nasumice tražiti lek menjajući ishranu može biti ponekad kobno gubljenje vremena. Takođe, treba znati da pojedini antikancerozni nutrijenti ne idu sa nekim drugim nutrijentima i može doći do njihovog konflikta pri čemu se antikancerozni efekat oslabi ili potpuno poništi. Dakle, hrana jeste lek, ali samo kada se tačno zna šta se unosi i kako to deluje na kancer.


KAKO DELUJE ANTIKANCEROZNA ISHRANA

Za razliku od uzimanja klasičnih (alopatskih ) medikamenta gde se često propisuje da određeni lek ne sme da se uzima u kombinaciju sa nekim drugim ili na primer u kombinaciji sa alkoholom - sve ono što nije zabranjeno ostaje dozvoljeno u vreme terapije. Sa antikanceroznom dijetom nije tako. U terapiji kancera se uzima samo ono što je propisano i na način kako je propisano i ništa više izvan toga. Sve antikancerozne dijete se prave strogo vodeći računa da se nutrijenti u njima koji deluju kao ubice kancera kombinuju tako da se time njihovo dejstvo pojačava. Vremenom tako dolazi do kumulativnog efekta.Ukoliko neki nutrijent ovo ometa i efekat razblažuje on smanjuje kumulativni efekat. Taj kumulativni efekat traži 3 do 5 nedelja striktno propisane dijete. Na primer u svim antikanceroznim dijetama se moraju izbeći svi hlorini. To znači da se ne može koristiti hrana dopunjana vodom sa česme ili pripremljena u takvoj vodi. Hlorin uništava mnoge antikancerozne fitonutrijente i tako oštećena hrana se ni na koji način u procesu varenja ne može povratiti u oblik koji je imala. Takođe se ne smeju piti sokovi razblaženi vodom sa česme (hlorisanom ili fluorisanom), ne može se sok od sveže ceđenog voća zameniti kupovnim sokom iz flaše. Sa ovog aspekta sva hrana koju unosimo u organizam deli na:
1.
Onu koja jača kancer i mikrobe u čeliji kancera ili u telu. To su: rafinisani šećer,

rafinisano brašno, gazirana pića, mlečni proizvodi...

2. Hrana koja je uzročnik kancera ( transmasne kiseline – margarin, pomfrit i sva druga

procesovana hrana, aspartam – veštački zalslađivač u dijeteteskim napicima, nutra

sweet, MSG, višemasne nezasićena ulja, kao ulje kukuruza, i sl.)

3. Hrana koja direktno ometa tretman za rak (hlorin, fluorid, alkohol, kafa...)


4.
Hrana koja ometa i iscrpljuje imuni sistem jer ga tera da se usredsredi na ubijanje

kancerogenih proteina (teletina, ćuretina i uopšte previše proteina...)

5. Hrana koja sadrži nutrijente koji ubijaju kancer, zaustavlja širenje kancera ili na neki

način pomaže u tretmanu protiv kancera

Videli smo da je rak uglavnom nastao zbog unošenja u organizam određenih supstanci koje su stvorile fundamentalno lošu biohemijsku reakciju zbog čega je ćelija postala kisela. Ovakva sredina je izuzetno dobra za formiranje mikroorganizama .
Iako u samom duvanu nije dokazano da postoje kancerogene supstance, u njemu se mogu naći gljivice koje tako udju u organizm i mogu napraviti kancer. Zato neki pušači obole od raka, neki ne. Neki obole, a da nikada nisu zapalili cigaretu. Nastaviti sa pušenjem u vreme tertmana je besmisleno.
Gljivice u organizmu su veliki problem za one koji sprovode antikanceroznu dijetu jer traže nutrijente u skladu sa svojim potrebma kako bi opstale. Tako traže nikotin, sladoled, pivo, fermentisanu hranu, šećer... Organizam tako oseća strahovitu potrebu da baš to jede. Pored toga gljivice uzimaju hranu zdravim ćelijama pa su ljudi , običnio pušači, napunjeni gljivicama često mršavi iako mnogo jedu. Stavljati ove ljude na posebno rigorozan režim ishrane je za njih psihološki izuzetno teško.

Jedna uspešna dijeta dizajnirana je tako da balansira pH vrednost u krvi i “ukloni” gljivice i plesan iz tela. Dijeta potpuno isključuje voće, verovatno zbog šećera, i pokazala se veoma uspešnom i u konverziji kanceroznih ćelija u normalne koje su spremne da izvrše apoptozu. Bez glikoze kancerozna ćelija ne može da opstane. To znači da se ne sme uzimati povrće ili voće koje sadrži visok nivo glikoze, ukoliko istovremeno tu nisu sadržani nutrijenti koji ubijaju kancer. Idealno je zato da sto posto svega što se jede u tretmanu protiv kancera bude u kategoriji onoga što nutrijentima ubija kancer.


SIROVA_HRANA

Najbolji izvor nutrijenata koji deluju ubitačno na kancer sadrži sirova hrana. Kuvanjem se unštava najveći deo enzima u hrani. Hrana sadrži neophodne enzime za varenje kako bi se hranjivi sastojci iz čitave mase izdvojili. Kuvanjem se stvara situacija da organizam traži mnogo više količinski hrane da bi mogao da izdviji dovoljno potrebnih nutrijenata.
Posebano je beskorisno pasterizovano mleko jer je u njemu praktično uništeno sve zbog čega je ono vredno pijenja.
Iako je tačno da su neki nutrijenti kuvanjem spremniji za unošenje u organizam, danas ipak prevladava mišljenje da je mnogo bolje jesti sirovo voće i povrće nego kuvano. Kuvaju se uglavnom mahunarke pasulj, sočivo, grašak...
Svaka dijeta za lečenje od raka je zato zasnovana na sirovoj hrani. Izuzetak se pravi samo kod obolelih u završnom stadijumu kancera čiji je organizam toliko iscrpljen da nisu u stanju da vare sirovu hranu jer bi time potrošili mnogo više energije nego što bi je dobili. Za njih se zato preporučuje makrobiotika sa kuvanim supama i posebnim dodacima koji sadrže enzime. Na primer hranjiva formula “Barely Power” sadrži sve enzime i to je hladnoprocesiran proizvod. Postoji i “SON Formules” koja je namenjena izuzetno slabim pacijentima jer su u njoj nalaze aminokiseline koje uopšte ne zahtevaju energiju da bi se u organizmu procesuirale. Tako “ Barley Power” puni organizam enzimima, a “SON Formules” amino kiselinama. “ Jedenje kuvane hrane sprečava imuni sistem da radi na onomo što je zaista važno u održavanju zdravog i mladog tela. Mi iscrpljujmo imuni sistem kada on mora da se bori sa neprirodnom kuvanom hranom, hemijski baziranim dodacima hrani, pesticidima, herbicidima, fungicidima, hormonima (u mesu, živini i mlečnim produktima) i brojnim drugim toksinima koje svakodnevno unosimo i varimo ih, udišemo ili absorbujemo kroz kožu. Kada nam je imuni sistem zaista potreban da nas održi (kada se organizam suoči sa bolešću ili se razvije u njemu neka infekcija) njemu nedostaja snaga da se svom silinom odupre”. Tada se medicina bavi nastojanjima da ojača imuni sistem.

To ojačavanje, međutim, traži vreme, a oboleli od raka ga često nemaju. Jednostavno, kuća se ne zida kada počinje oluja.


SOKOVI I KAŠE

Ceđenjem voća i povrća nutrijenti koji ubijaju kancer se istisnu iz vlakana i tako se lakše vare. Na taj način ćelije konzumiraju mnogo više nutrijenata količinski. Tako je i kumulativni efekat kod ubijanja kancera jači. Vlakna su dobra za probavu i takođe se uzimaju.

Loša strana pravljenja soka je što se nutrijentui ne iscede iz kore i zrnevlja. Zato se u mikseru izmrve i koštice i ljuska. Kada se koristi dijeta povćem gde je glavni sastojak šargarepa treba istaći da je 950 grama šargarepe minimum dnevne količine da bi dijeta imala efekta. Manja količina nema nikakve svrhe. Obično se koristi oko 2 kilograma šargarepe. Do sada je izvesno da je šargarepa najbolji borac protiv kancera. Pitanje je samo da li se u njoj nalaze svi nutrijenti koji bi iz dobrog zemljišta tu morali da se nađu.


Za sada se najviše veruje da tu moć šargarepi daju pigmeniti nazvani karotenoidi (beta karotin je u ovoj grupi) što im daje i narandžastu boju. Postoji svedočenje pacijenta koji je potpuno izlečio rak grla samo sa sokom od šargarepe. Pacijent nije jeo ni pio ništa drugo osim soka od šargarepe i prirodne izvorske vode (nikako gazirane ili sa česme). Najmanje 80 posto soka od povrća mora biti sastavljano od povrća koje ima nutrijente koi ubijaju kancer.
Ovi tretmani imaju efeket kada se koriste u smislu posta odnosno kada se u periodu od 3 do 5 nedelja koriste samo takvi sokovi i kaše i NIŠTA DRUGO. MEŠANJE POJEDINIH DIJETA NASUMICE MORA BITI ISKLJUČENO. Zato se za svaku dijetu mora konsultovati originalna receptura, koju je propisao autor dijete. Mnogi dodaju, izbacuju na svoju ruku pojedine sastojke i to nije antikancerozni tretman.


UPOZORENJE:

NEMOJTE SAMI DA EKSPERIMENTIŠETE SA DIJETAMA, TO VAS MOŽE KOŠTATI GLAVE.

Samo jedan primer: mnogo dobrih namirnica sadrži značajne količine vitamina K. On je neophodan za zgrušavanje krvi, ali previše vitamina K doprinosi stvaranju krvnih ugrušaka u određenim situacijama. Zato u ovim dijetalnim formulama ne sme biti više od 30 posto hrane koja ima visok nivo vitamina K. To se odnosi na količinu brokula, prokula, kupusa, kelja (zeleni delovi) spanaća, repe (lišća), endivije (žućanice), vrste luka (zelena ljutika), zelena salata, lišće senfa itd.

VOĆNA_DIJETA

Dok se dijeta povrćem generalno zasniva na uskraćivanju nutrijenata neophodnih kanceroznoj ćeliji i njenom izgladnjivanju, voćna dijeta ima koncept hranjenja nutrijentima koje kancer ne podnosi. Najpoznatija je Brant voćna dijeta (po Johani Brant) koja ima četiri faze. I ovde najmanje 80 posto voća u dijeti mora biti od voća koje sadrži supstance koje ubijaju kancer. Mleko koje se koristi je isključivo sirovo masno mleko (ne pasterizovano).

Na kraju dodajmo da moćni farmaceutski kartel može zarad sopstvenih interesa pokušati da kompromituje ovakav način lečenja popularisanjem preko globalnih medija, visokotiražnih knjiga i medicinskih revija falš dijete. One su slične Brojsovoj ili Budvig dijeti, ali nisu iste. A samo jedan neadekvatan sastojak može sve srušiti. Za sada su se ove dve dijete, kao i terapija vitaminom B17 , u nezavisnim istraživanjima, najviše pokazale efikasnim.