- intervju sa Dr. Lidija Gajski, autoricom ispoimene knjige, iz Zagreba, Hrvatska
Farmaceutski kompleks je do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u rizične. Nakon pet godina istraživanja, zagrebačka internistica dr. Lidija Gajski objavila je knjigu "Lekovi ili priča o obmani". To je prvi put da jedna hrvatska ljekarka, koja poznaje sustav iznutra, otvoreno kritikuje farmaceutsku industriju, razotkriva njihovu spregu s lekarskom strukom i manipulacije kliničkim ispitivanjima lekova, sve u službi povećanja profita. Zbog podataka koje je iznela u knjizi dospela je na "crnu listu", jedva je pronašla izdavača , a podrška od koega potpuno je izostala. Jesu li lekovi spas za bolesne ili je reč o najobičnijoj prevari iza koje stoji interes jakog lobija farmaceutske industrije i doktora, razgovaramo s dr. Gajski, koja kaže da je nastupilo "medicinsko ludilo".
"Dovoljno je reći da se osnovne nasoke prema kojima radimo u posljednjih 10 godina kose s kliničkim iskustvom lekara, ali i zdravim razumom bolesnika. Primjera radi, normale za krvni pritisak su sa 160/95 pale na 140/90, a optimalni pritisak je niži od 120/80. Slično je sa šećerom i holesterolom. Da bi postigli te vrednosti, sve više ljudi uzimaju lekove i postaju ovisni o farmakoterapiji. To spuštanje normala nije slučajno jer je farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u rizične. Pa je od holesterola stvoren rizik za srčani udar, od visokog tlaka za moždani, od šećera rizik za zatajenje bubrega i sljepoću. Tako zdravi ljudi postaju rizični i trebaju lijekove. A to je smisao svega - što veća potrošnja lekova koji su, usput rečeno, vrlo sumnjive delotvornosti, te povećanje zarade farmaceutske industrije".
Koliko su vjerodostojna ispitivanja na temelju kojih lekovi ulaze u široku primjenu?
Posljednjih 15 godina industrija lekova preuzela je u značajnoj mjeri medicinska istraživanja, ispitivanja lekova i edukaciju, a jednim dijelom zdravstvenu politiku, medije i združenja pacijenata. Veliki stručnjaci, ugledni lekari, postali su dio establishmenta i rade za farmaceutsku industriju. Dovoljno je reći kako je pozitivan ishod ispitivanja leka četiri do pet puta češći kad ga plaća farmaceutska industrija nego kad ga financira javni novac. Farmakološka i epidemiološka ispitivanja još su problematičnija od kliničkih, jer im je jedini cilj povećati upotrebu lekova. Oko 70 posto ispitivanja lekova danas financira upravo farmaceutska industrija, a ispitivanja u privatnoj režiji pristrasna su i nisu istinita, nego proizvode rezultate kakve želi sponzor.
Na koji se način manipulira ispitivanjem lekova?
Na razne načine, počevši od biranja uzoraka pacijenata. Namjerno se izabiru pacijenti koji imaju veće šanse za ozdravljenje i kod kojih će učinak lijeka biti veći. Dobiveni podaci prikazuju se djelomično, selektivno i njima se manipulira tako da se kao relevantni prikazuju laboratorijski parametri koji uopće nisu klinički relevantni. Primjerice, smanjenje pritiska umjesto broja infarkta. Takav drastičan slučaj dogodio se 80-ih godina s lekovima za aritmiju srca za koje se poslije pokazalo da su skraćivali život. Isto tako, negativni rezultati primjene lijeka rjeđe se objavljuju nego pozitivni.
Kao najveće krivce za ovakvo stanje ističete kliničke profesore, ugledne eksperte, koji su u sprezi s farmaceutskom industrijom?
Da, oni funkcioniraju u savršenoj simbiozi: ugledni kliničari svojim ispitivanjima daju legitimitet lekovima, a farmaceutska industrija njima zauzvrat daje financijsku moć. Kad otkrijete da su ti ljudi, koji su bili vaši profesori i autoriteti kojima vjerujete, postali dio farmaceutskoga kompleksa koji ih plaća i povećava im moć, to je porazno. Međutim, problem je čak i puno dublji jer ti eksperti ne samo da su plaćeni, nego su stvoreni od farmaceutske industrije.
Vi danas ne možete napraviti znanstvenu karijeru bez suradnje s industrijom, jer od države i ministarstva zdravstva novac za istraživanja neće dobiti. Ukratko, vi ste njihov zarobljenik i ne možete biti neovisni. Sve to rezultira time da o lekovima znamo jako malo i da je prava istina od nas skrivena, jer nam je nema tko reći. Namjerno se izabiru pacijenti koji imaju veće šanse za ozdravljenje i kod kojih će učinak leka biti veći. Dobiveni podaci prikazuju se djelomično, selektivno i njima se manipulira tako da se kao relevantni prikazuju laboratorijski parametri koji uopće nisu klinički relevantni.
Ispitivali ste efikasnost lekova za krvne sudove koje doktori najčešće propisuju bolesnicima. Do kakvih ste zaključaka došli?
Do zastrašujućih. To je balon od sapunice jer je riječ o preparatima vrlo skromne efikasnosti. Najbolji dokaz za to su lekovi za smanjivanje masnoće u krvi. Ljekari ih masovno propisuju iako holesterol nije rizican za žene i lekovi tu apsolutno ništa ne mijenjaju. Uzimali li ih ili ne, dužina života ostaje ista i broj infarkta isti, dakle, nemaju nikakvo djelovanje.
A upravo su preparati iz te grupe bili drugi na lestvici troška i njihova je cena bila nerealno visoka. Potrošnja lekova i zarada industrije stalno raste, samo na recepte troši se 3,3 milijarde godišnje.
Kako je to moguće?
Lako. Širenjem indikacija lekova i definicija bolesti lekovi dobivaju sve širu primjenu. U praksi to izgleda ovako: antihipertenzivi, lekovi koji su u početku bili registrirani za sniženje tlaka, sada su dobili indikaciju za anginu pectoris, bubrežnu bolest ili za bolest mrežnice.
Lekovi za masnoću pretvoreni su u čudotvorni napitak koji je automatizmom uveden svim ljudima nakon infarkta u golemim dozama iako uopće ne postoje dokazi o djelotvornosti.
Antidepresivi iz skupine SSRI u početku su bili registrirani samo za teške oblike depresije, a danas imaju 12 indikacija, među kojima je i blaži anksiozni poremećaj. S druge strane, za bolesti poput astme i depresije sniženi su kriteriji za težinu kliničke slike, a uz to su stvorene i nove bolesti.
Osteoporoza je klasični primjer korporacijskog primjera stvaranja bolesti. Ljudski rod tu bolest nije prepoznavao hiljadama godina, sve do 1994. godine kad su za normalu gustoće kostiju uzeli ženu između 20 i 30 godina. Ako već definiramo mladost kao zdravlje, onda su svi iznad 50. bolesni koje moramo lečiti, i to neefikasnim lekovima.
Bolesničke zadruge (nevladine organizacije)
Malo je poznato da je te zadruge stvorila upravo farmaceutska industrija koja ih finansira kako bi preko njih promicala bolest i lijek te, što je najvažnije, upravo preko njih vrše pritisak na državu da lijek uvrsti na listu zdravstvenog osiguranja, što im je velika pogodnost.
To se lijepo moglo pratiti kod naših zadruga za osteoporozu, koje su uspjele najpopularniji preparat staviti na listu HZZO-a, a slično se dogodilo sa skupim inzulinom preko dijabetičkih zadruga. U prvom planu priče bolesnih ljudi koji se bore za svoja prava, ali u pozadini svega je redovito interes farmaceutskog proizvođača. Na žalost, ljudi koji boluju od neprofitnih bolesti zakinuti su za lijekove.
Korupcija farmaceutske industrije u zdravstvu postoji i na nižem nivou, počevši od lekara opće prakse?
Otkad je privatni biznis ušao u zdravstvo, u sukob interesa doveden je čitav niz učesnika tog sustava, uključujući i lekare opšte prakse koji od suradnje s industrijom ostvaruju neke svoje sitne interese, poput čestih plaćenih putovanja na egzotične lokacije. Ti su seminari i konferencije prikriveni marketing, koji je vrlo prisutan i općeprihvaćen. Doktori se uopće ne pitaju tko to plaća, odakle taj novac i zašto ih se vodi. Reč je, naravno, o korupciji. No, ona je ipak blaža nego što je na nivou kreatora javnog mišljenja i uglednih profesora.
Ne znam koje pitanje dolazi prvo, kako ste našli interes za ovakvu opširnu analizu ili zašto tako malo ljudi unutar struke razume i pokazuje interes za nju?
Presudno je bilo to što se družim sa stručnjacima iz društveno-humanističke sfere. Otuda su došli poticaji, a i neki širi uvidi koje danas razmerno usko obrazovani doktori nemaju. S druge strane svi doktori su svesni činjenice da pacijenti uzimaju sve više lekova, da naše kliničke nasoke nalažu propisivanje sve većeg broja preparata u sve većim količinama i za stanja koja do prije nekoliko godina nisu lečena medikamentima. Osjeća se pritisak farmaceutske industrije, njihovi predstavnici svakodnevno su u našim ordinacijama, svjedoci smo da naši edukativni skupovi sve više nalikuju sajmištima i promidžbenim skupovima, a sve manje edukativnim. Krenula sam u istraživanje i ova knjiga je plod nekoliko godina rada.
U predgovoru ste napisali: „Priča o lekovima vrlo je indikativna za ono što nam se općenito događa; ona nam govori o pojavama i trendovima modernog doba. Lekovi su zahvalna tema za promišljanje čitave naše epohe i to nažalost u kontekstu njezine degeneracije." Kako to lekovi personificiraju našu epohu?
Zavladao je tržišni princip, interes zarade na račun života. Sigurno je da komercijalizacija i tržište u nekim područjima života nisu dobri, a takva su područja i zdravstvo i medicina, znanost i edukacija.
U Hrvatskoj je, na primjer, 1995. godine kod 27,7 posto stanovništva dijagnosticirana hipertenzija, da bi u idućih osam godina porasla za više od 10 posto. Definicija bolesti se širi. Citirate dosta često Ivana Illicha, koji kaže i da Lekovi su kao proizvod pretvoreni u robu, a to ne bi trebali biti. Jesmo li uistinu svi postali pacijenti?
U ovakvom gospodarsko-političkom modelu, tržišnom modelu, zdravstvo i medicina su područje gdje se vrlo lako zarađuje. Tu se može prodati gotovo sve, pa se tako danas prodaju proizvodi koji su potpuno nedjelotvorni, precijenjeni su i često škodljivi. To se ne može u nekom drugom segmentu života, i zato se komercijalizacija razmahala u području zdravstva, i neprimjereno zavladala tim područjem. U situaciji gdje su proizvođači medicinskih preparata zavladali velikim dijelom sustava, i potrošili stvarno bolesne ljude, imamo trend da se zdravi ljudi proglašavaju bolesnima kako bi se moglo zarađivati. To je ono što je Ivan Illich zapazio još prije 40 godina, a što je aktualnije sada nego ikad.
Čini se da su svi već indoktrinirani, doktorima je najlakše propisati lek, farmaceutskoj industriji je to ionako u interesu, mediji nisu dovoljno educirani, znanstvenici su upregnuti u službi profita, pacijenti uvjereni da im je lek neophodan. Od kuda bi trebala početi promjena stava prema lekovima?
Ne možemo očekivati da to krene od farmaceutske industrije jer je njihov primarni interes prodaja proizvoda. Očekivala sam da će se pokrenuti novi vjetrovi i način razmišljanja u struci, međutim ova moja knjiga nije u tome uspjela. Ili barem nije još uspjela. Struka je inertna i radi u uvetima koji otežavaju ovakav pristup. Bolesnik je u sustavu gdje lekar mora zadovoljiti razne institucije poput HZZO-a, Ministarstva zdravsta, zatim ekonomske zahtjeve, na način da su postali zakupci ordinacija pa moraju razmišljati kako da opstanu. U svim tim interesima o kojima moraju voditi računa pacijent jednostavno nestaje, postaje malo važno na koji način ga se leči, leči li ga se uopće, kakav je ishod tog lečenja. Sistem ih čini inertnima i nezainteresiranima za lečenje bolesnika. Obradovao me dobar priem knjige kod običnih ljudi, bolesnika, i novinara, osim onih koji prate zdravstvo. Oni su već dio tog sistema koji ima interesa, dio zdravstvenog sistema gdje se nalazi otpor ovakvim novim pristupima. Međutim, novinari koji nisu specijalizirani za zdravstvo jako su dobro reagirali na ovu temu i osjećam da ćemo morati krenuti na ovakav način, da će bolesnici i javnost morati prisiliti struku, liječnike i zdravstvenu politiku da počnu razmišljati na drugi način i da mijenjaju praksu.
Je li bilo negativnih reakcija na vašu knjigu? Jeste li se našli izloženi pritiscima lobija?
Apsolutno nikakvih negativnih reakcija nije bilo. Vjerujem da ih neće ni biti jer je prošlo dosta vremena od izlaska knjige. Knjiga je dobro argumentirana i nema joj se što prigovoriti. S druge su strane, svjesni su da je pametnije primijeniti strategiju ignoriranja i ne dizati preveliku prašinu, jer se otvaranje, rasprave koja je meni bila cilj, establišmentu ne isplati. Mogle bi izaći za njih neugodne stvari.
U zemlji gdje je korupcija sveprisutna, na put nekih doktora na safari u Keniju na račun farmaceutske kompanije, ljudi će lako slegnuti ramenima.
Doktori zbog nedostatka uvida ni sami ne shvaćaju da su korumpirani. Ja tu lečnike puno i ne krivim, jer oni su često uvjereni da su lekovi koje propisuju učinkoviti, da time čine dobro svojim pacijentima. Zbog netočnih informacija kojima su izloženi za vrijeme medicinske kvaziedukacije, vjeruju da im je ono što im prenose profesori i nastavnici točno. Ako ne znate da ste prevareni, onda se tu i ne radi o pravoj korupciji. Oni koji su doista korumpirani, stručni su autoriteti koji vrlo dobro znaju što rade. Kao i inače u državi, glavno žarište je pri vrhu, u zdravstvenoj politici i u stručnom taboru. Ne govori se uopće ni o ekološkoj dimenziji, o tome kako velike količine lekova dospijevaju u tlo i vodu. To je evidentan problem, i nije riječ samo o kemijskom, već i o genetičkom zagađenju, jer se danas lekovi rade na genskoj tehnologiji. Problem je to kojeg još nismo svjesni, a koji će još više rasti.
| |
